Podravina se u 16. stoljeću našla na tromeđi Osmanskog Carstva, Ugarskog kraljevstva i Hrvatskog kraljevstva. Formiranjem Vojne krajine možemo govoriti i o četveromeđi. Ovakav višegranični položaj imao je za rezultat miješanja kulturnih i mentalitetnih utjecaja srednje i jugoistočne Europe te sredozemnog prostora, koji se zajedno sa demografskim promjenama osjećaju sve do novijih dana.
Nakon zauzimanja Budima 1541. godine, Osmanlije su prvo zauzele središnju Mađarsku, a nakon toga su osvojeni mađarski teritorij proširivali u više faza. Osmanska je sila bila poput klina čija se osnovica utisnula u mađarski teritorij i do 400 km. Kako bi se zaštitila zemlja, morala se brzo organizirati obrana. Prema Osmanlijama je postavljena granica koja ih je usmjerila na Kanižu kao najjaču utvrdu između Balatona i rijeke Drave. Uz nju je bila važna utvrda Legrad, koja je čuvala ulaz pod Kanižu, a koju su Osmanlije trebali osvojiti kao preduvjet daljnjem napredovanju.
Žitvanskim mirom iz 1606. godine završen je Petnaestogodišnji rat između Rudolfa i Osmanskog Carstva , a to je bio prvi mir sklopljen između Osmanlija i kršćana. Nekoliko godina prije sklapanja mira, Osmanlije su 1600. godine osvojili Kanižu – jaku utvrdu i jedan od oslonaca protuosmanlijskog sustava preko Mure, te time neposredno ugrozili područje sjeverne hrvatske tromeđe tj. sutoka Mure i Drave. Kao i u mnoge druge gradove u osmanskoj Mađarskoj, i u Kanižu su se doselili muslimani južnoslavenskog podrijetla, najčešće iz Bosne.
Mir na Žitvi je bio sklopljen na vrijeme od 20 godina, a bitne odrednice dokumenta o miru utvrđuju da svaka strana zadržava u posjedu sve što je toga trenutka držala pod svojom vlašću. Prema dokumentu o razgraničenju, Hrvatska je stekla po prvi puta međunarodno priznatu granicu s Osmanskim Carstvom. Ta je granica išla Murom i Dravom do prostora nasuprot Vizvara na mađarskoj strani, istočno od Đurđevca, jugozapadno prema Zdencima na rijeku Ilovu i Ilovom dalje prema Savi itd. Mir postignut na Žitvi i granice hrvatskog teritorija određene međunarodnim ugovorom između Habsburgovaca i Osmanskog Carstva ostat će nepromijenjene gotovo čitavo stoljeće, a te granice su uokvirivale hrvatski državni teritorij koji nikad, prije i poslije toga, neće biti manji.
U našem višegraničju tijekom 16. i 17. stoljeća je postojao dobro organiziran sustav za obranu od Osmanlija. U Podravini su postojale utvrde: Đurđevac, Virje, Novigrad, Sigetec, Drnje, Koprivnica, Rasinja, Ludbreg, Đelekovec itd. Ove utvrde su bile sastavni dio Slavonske krajine. U Međimurju su u sustavu obrane postojale utvrde: Čakovec, Prelog, Kotoriba, Dubrava, Legrad itd, a od 1661. do 1664. im se pridružila utvrda Novi Zrin. One su bile pod zapovjedništvom Mađarske vojne krajine.
Sličan sustav utvrđenja se nalazio i na strani koja je bila pod kontrolom Osmanskog Carstva. Tamo su postojale turske utvrde: Barč, Baboča (Bobovec), Berzence (Brežnica), Sigetvar, Kapošvar i Segeš, koje su u vrijeme sultana Murata III. (1574-1595.) bile sastavni dio sandžaka u Sigetvaru. Nakon 1600. godine pridružuje im se utvrda u Kaniži. Kaniška utvrda je s jedne strane trebala biti sigurnosni oslonac na rubnom dijelu Osmanskog Carstva, dok je s druge strane značajno ugrožavala kršćanski dio podravsko-pomurskog višegraničja. Iako su zabilježeni pokušaji zauzimanja Kaniže od strane kršćanskih vojski, kao npr. 1601. i 1664. godine , ona je ostala kao posljednja utvrda pod osmanskom vlašću u Transdanubiji sve do 1690. godine.
Podravsko-pomursko višegraničje ugrožavala je i utvrda u Virovitici (u rukama Osmanlija od 1552. do 1684. godine) na teritoriju Požeškog sandžaka, koji je do 1541. pripada Rumelijskom, zatim do 1580. Budimskom, do 1600. Bosanskom beglerbegluku, a nakon 1600. godine podređen je novoustrojenom ejaletu Kaniža. Hrvatski prostor uz Dravu (i nešto manje uz Muru) ugrožavale su i osmanske snage smještene na prostoru sandžaka Začasna tj. Pakračkog odnosno Cerničkog sandžaka.