najbrojnija manjina

POZITIVAN PRIMJER Antun Oršoš je od svoje tvrtke dobio stan, a uz kuću koju je izgradio brine o velikom voćnjaku: Ako jedan Rom napravi nešto nedolično, svima se pripisuje da su takvi

Ludbreški kraj slovi kao pozitivan primjer zajedništva i suživota većinskog i romskog stanovništva.

15:07h
0
Foto: Marina Hižak

U malom naselju preko pruge uz lijevu obalu Bednje, nedaleko stadiona u Ludbregu, živi desetak obitelji romske nacionalnosti. Prilagodili su se zajednici u kojoj žive, jer odnos većinskog naroda prema Romima je ondje puno bolji nego u drugim županijama.

Antun Oršoš (68) pozitivan je primjer svima da se sve može i da je sve moguće, samo kad postroji volja. Rođen je u Sloveniji, a u Ludbreg je stigao prije 65 godina.

– Za vrijeme Drugog svjetskog rata, mnogi Romi su završili u Jasenovcu. Tamo su ih zaprali i pobili, samo radi nacionalnosti. Zašto veliju: Romi se seliju? Pa trebali su se seliti radi takvih ljudi, jer su bežali – govori nam Antun.

Imao je dvanaestero braće i sestara.

– Moj stariji brat Janći je prvi u ovom kraju koji je išao u školu, onda ja, zatim sestre. Danas se možemo zaposliti, a prije je bilo teško za zaposlenje. Naša djeca redovito pohađaju osnovnu školu, završavaju je svi, a sve ih više završava i srednjoškolsko obrazovanje. Živimo kulturno i vjerujem da smo dobri članovi zajednice – kaže Antun koji sa suprugom Ljubicom živi u stanu koji je dobio od firme, jer je 33 godine radio u Grafičaru.

Imaju troje djece.

– Kći Dragica živi u Molvama, sin Željko u Koprivnici i radi u Komunalcu. Mladen je ovdje sagradio kuću – kaže.

Foto: Marina Hižak

O Romima se, kaže,  često puta stvaraju predrasude, a narodna poslovica kaže da knjigu ne treba suditi prema koricama.

– Ako jedan Rom napravi nešto nedolično, svim Romima se pripisuje da su takvi, što nije točno, i to nas smeta. Nastojimo se prilagoditi, školovati, tražimo stalna radna mjesta i žao nam je što ponekad postoji nepovjerenje prema nama – požalili su nam se članovi Antunove obitelji koji je svjetli primjer svoje zajednice.

Antun je počeo davno graditi kuću u romskom naselju koje se postepeno razvijalo. Darovao je kuću unuku.

Njegova je okućnica pravi ranč na kojem uzgaja impresivan broj nasada: maline, kupine, aroniju, ogrozde, borovnice, marelice, kruške na žic, smokve, kivi, lubenice…

– Zazrelit će na Svetu nedjelju, oko 15 komada. Imat će pet do šest kila, a možda i više jer ih zalijevam – kaže ponosno.

Foto: Marina Hižak

Upoznao nas je sa svojim zelenim imanjem na koje svako jutro dolazi u 5.30 i zalijeva, jer drukčije, kaže, ne bi imao ništa. Tu je i brižno uređeni vrt sa svime što je potrebno za jedno domaćinstvo.

Brojne prirodne nepogode ove su godine loše djelovale i na Antunove voćke čiji je urod gotovo upropašten. Kaže da su mu od mraza i kiše najviše stradale rane sorte u punom cvatu poput šljiva, breskvi i nektarinki.

– Šljive su mi bile najbolje, a sad je mraz sve popapao. Niti jedna ne bude. Plave šljive čačanke su najviše stradale. Sve je visilo, mogao sam nabrati do 900 kila pa sam pekao rakiju – kaže Antun koji sve obrađuje sam.

Foto: Marina Hižak

Od kupina pravi vino, a od aronije rakiju. Dobrodošlicu nam je poželio žesticom…

– To vam ništ ne smeta, jako je zdravo, grije – veli nam. Antun ima voćnjak 30-ak godina, a neke voćke su starije od 30 godina.

– Nešto sam zrušio, nešto posadio friško. Svega imam pa sam mislio da još stavim i kivi i vidim da uspijeva, nagodinu ću staviti brajde i vezati ih tako da ih učim penjati. Samo treba dobro raditi – kaže smijući se.

Foto: Marina Hižak

Ludbreški kraj slovi kao pozitivan primjer zajedništva i suživota većinskog i romskog stanovništva. Anutnov 27-godišnji unuk Miro kaže nam da su sa svima u prijateljskim odnosima.

– Nema tu neke segregacije i predrasuda. Nikomu ne smetamo, ne stvaramo probleme, radišni smo i kulturni, za razliku od Roma u Međimurju gdje ih živi najviše, preko deset tisuća. Oni su druga galaksija, a ta problematika proizlazi iz siromaštva, žive na rubu civilizacije bez kanalizacije i osnovne infrastrukture. Po meni su tu najviše krive institucije, pa i država koja je dopustila sistem koji oni iskorištavaju, jer svaki bi se, zapravo, trebao trgnuti. Ima tamo pojedinaca koji su zaposleni ili se pretežno bave sakupljanjem sekundarnih sirovina, starog željeza, to je i neki glavni romski posao. Tako da u svakom žitu ima kukolja. No, velik dio njih je nezaposlen i neobrazovan, tako da ne čudi njihova nekultura, pa čak i primitivnost. To utječe na opću sliku o nama, pa nas često poistovjećuju s njima. Nažalost, još uvijek prevladavaju stereotipi i to isključivo iz neznanja i neinformiranosti – sagledava Miro problematiku Roma.

Kažu nam da im je važno da imaju uređenu infrastrukturu. Prilazni put nakon zavoja na ulazu u naselje i rasvjeta najveći su im problem.

Foto: Marina Hižak

– Ne radi se samo o asfaltu i javnoj rasvjeti. Po meni je to i nedostatak mjesta za gradnju kuća, jer mnogi odrastaju, htjeli bi osnovati obitelji i ostati. Dok drugi rade u inozemstvu na terenu, i s vremenom nakupe novac i za kuće. Trojica su kupili kuće u Ludbregu, ali nisu svi tih mogućnosti – ukazuje na Miro na problem s kojim se danas susreću.

A mlađi naraštaji Roma sve se više prilagođavaju popularnoj kulturi i prihvaćaju moderni način života većine.

– Živimo uglavnom kao i ostali građani, imamo slobodu, nikakva pravila ili krvna veza nas ne određuju. Primjerice, nema toga da bih imao neku obvezu ostati ovdje. I da bi se tada netko ljutio. Nije to sad neka komuna. Sve je napredovalo, promijenilo se. Čak nisam upoznat ni sa starim romskim običajima – kaže Antunov unuk Miro.

A ljudima je, mišljenja je, najlakše staviti etikete, osuđivati, ne potruditi se “obuti tuđe cipele”. Ludbreški Romi su iznimni: izdigli su se i spoznali da postoji izlaz iz začaranog kruga. Vrijedni, uporni i pametni. Kako se ponašaju, tako ih i svi prihvaćaju – prijateljski.

Antunovoj vrijednoj obitelji sve pohvale jer bi mogla biti primjer mnogima.