Na sat vremena vožnje od Koprivnice nalazi se jedan od bisera Hrvatskog zagorja, 1060 metara visoka Ivanščica. Mi smo se u nedjelju uputili vidjeti što je izletnicima toliko zanimljivo kad u tolikom broju posjećuju ovu planinu.
Kad sam napisao sat vremena vožnje mislio sam na vožnju automobilom ili nekim sličnim prijevoznim sredstvom, ali sigurno je da će se oni u boljoj formi na put zaputiti biciklom. Mi smo na put krenuli po predivnom vremenu, koje se oko Ivanščice malo pogoršalo pa nas je cijelim putem pratio jak vjetar. Auto smo parkirali u podnožju planine na prepunom parkiralištu i pješice krenuli do vrha. Predviđeno vrijeme uspona je oko 120 minuta, a to se i pokazalo dobrom procjenom s obzirom na naša česta stajanja i vapaje za zrakom i osloncem.
Sam uspon nije jako težak. Rekli bi, izletnički. No, dva sata pješačenja uzbrdo nisu za podcijeniti ako nemate naviku pješačiti pa zato pazite da na prvom strmijem dijelu ne padnete na stražnjicu i zaderete se: “Ja neeeemreeeeem!”. Pomalo je i nezgodno procijeniti koju odjeću ponijeti jer je vidljiva temperaturna razlika na vrhu i dnu, posebno ako na vrhu puše jak vjetar koji doprinosi osjećaju hladnoće. Zato pazite da se ne obučete prelagano jer bi vas to moglo koštati prehlade.
“Dobar dan” i “Bok”
Prvi ljudi pokraj kojih smo prošli ljubazno su nas pozdravili sa “Bok”. Okrenuo sam se kolegi, koji se povremeno uputi s planinarima u osvajanje hrvatskih i inozemnih vrhova i pitao ga poznaje li ih. Veli on, ne, pa običaj je među planinarima da se pozdravlja kad se mimoilazi. Ma nemoj! Koji super običaj, bravo planinari. Naravno, otud nadalje trudio sam se svakog kulturno pozdraviti, a kasnije čak i mrmljao sebi u bradu nešto o nekulturnim balavcima koji prolaze i ne pozdravljaju, a opće je poznata stvar da se mora, kak to ne znaju!
Staza do vrha pretežito vodi kroz šumu, barem ova najpopularnija kojom smo se mi uputili, ali postoji još niz drugih puteva koji su, vjerojatno, nešto teži. Ono što me neugodno iznenadilo su, nazovimo ih pravim imenom, kreteni i idioti koji putem bacaju smeće. Nisam očekivao da ću ga vidjeti toliko, ali boce, papiri i još ponešto zatekne se putem, posebno na odmaralištima. Ako ste to ikad radili, prestanite, ako nekog zateknete da to radi slobodno ga upozorite da prestane. Sramota je da nam je teško uzeti vrećicu u koju ćemo baciti smeće umjesto da ga bacamo putem i onečišćujemo prirodu.
Ono što me jučer posebno oduševilo je – medvjeđi luk. Jestiva biljka sa mnogim ljekovitim svojstvima zazelenila je šumu na Ivanščici i, zajedno s visibabama i još ponekom vrstom cvijeća koju kao vrsni nepoznavatelj ne znam kako se zove, navijestila proljeće. Nabrao sam punu vrećicu da se nađe za salatu, ali kasnije saznao kako je potrebno biti oprezan jer je moguća zamjena sa drugim, otrovnim biljkama.
Kad konačno, uspuhani i znojni (ili svježi i orni, ovisno o kondiciji) dođete do vrha, čekat će vas lijep planinarski dom u kojem možete popiti kavu i, ako imate sreće, pojesti grah. Na vrhu su i dva vidikovca s kojih puca predivan pogled na sve strane. Nas vrijeme nije u potpunosti poslužilo jer se oko Ivanščice navuklo nešto naoblake pa je vidljivost bila malo slabija, ali pogled je svejedno impresivan. Naići ćete na druge izletnike poput vas, planinare, obitelji s djecom, bicikliste. Jučer je dom bio krcat. Kako je netko pametno napomenuo, ne bi bilo loše da se ulazak u dom zabrani onima koji su do njega došli autom (do vrha vodi i cesta) jer zauzimaju mjesto nama koji smo umorni i prisiljeni da vani na hladnom vjetru ispijamo kavu. A i pojeli su nam jučer sav grah, što smo jedva prežalili.
Eto, nadam se da sam vas pridobio da vikend provedete aktivno, na izletu. Siguran sam da ćete na Ivanščici uživati, pogotovo kad proljeće doda malo boje u još uvijek smeđkaste zagorske krajolike.
{vsig}fun/03-2012/ivanscica{/vsig}