Nakon što je Radovan Knežević 12. kolovoza pušten iz istražnog zatvora i nalazi se na slobodi, svoj je stav o cijeloj mučnoj situaciji iznio na svom Facebooku.
Kako je pisao Podravski list, škola u prigradskom naselju Bakovčicama u kojoj je predavao je zatvorena.
Zatvaranje je dogovoreno na sastanku roditelja, ravnatelja Osnovne škole Braća Radić i Grada Koprivnice. Škola se zatvara na najmanje godinu dana nakon što ju je upisao tek jedan učenik, a prije toga nekoliko roditelja ispisalo djecu i odlučilo da idu u matičnu školu u Koprivnicu.
Podsjetimo, učitelj iz Bakovčica, Knežević je bio uhićen i pritvoren jer je Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici donijelo rješenje o provođenju istrage zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina, odnosno bludničio nad djevojčicom. Državno odvjetništvo će izvidjeti ima li dovoljno dokaza da podigne optužnicu protiv Radovana Kneževića.
U međuvremenu, Knežević se oglasio na svojem Facebook profilu, što prenosimo u cijelosti:
” Dragi prijatelji ne stignem svima odgovoriti pa sam odlučio obratiti vam se na ovaj način: Kao i svake godine, sredinom se srpnja u našoj obiteljskoj kući skupila čitava obitelj (otac sam triju kćeri te djed troje unuka). Ove smo se godine tomu posebno veselili s obzirom da su uskršnji praznici bili otkazani zbog pandemije.
Desetak dana iza dolaska moje djece, ujutro 16. srpnja u 8:30, za vrijeme dok sam s najstarijim unukom mirno igrao šah – na vrata su naše obiteljske kuće pozvonila dva policajca u civilu, pretresla me pred susjedima, radnicima obližnje firme i članovima moje obitelji. Odveli su me zatim u Policijsku postaju Koprivničko-križevačke županije bez ikakvog objašnjenja i tamo me zatvorili. Čekao sam pritom da dođe trenutak i osoba koja će utvrditi kako se radi o zabuni, kako su priveli pogrešnoga čovjeka, jer nisam mogao naći ni jedan razlog da me se odvede- ali to se nije dogodilo. Odveli su me dalje na ispitivanje i obavijestili o mojoj krivnji- priveden sam zbog događaja koji se nikada nije dogodio! U istom mi se trenutku učinilo da gubim tlo pod nogama, s obzirom da to za što sam osumnjičen nije istina te da se čovjek u mom položaju može naći – jedino u svijetu kafkijanske atmosfere i Sjeverne Koreje- mislio sam.
Slijedom, za prosječnog čovjeka, učitelja- nemogućih događaja, idućeg mi se dana određuje jednomjesečni istražni zatvor zbog mogućeg utjecaja na svjedoke. Biti nevin u zatvoru, to je jedno životno iskustvo o kojem ovom prilikom ne namjeravam pričati niti se želim toga prisjećati.
Za vrijeme mog boravka s one strane rešetaka- moja se obitelj suočavala s protuzakonitom objavom mog identita i osobne fotografije, te plasiranjem lažnih informacija u javnosti.
Isto tako, iz čiste zlobe te radi stvaranja atmosfere linča i pritiska na sud, uz moju sliku navedeno je da sam uhićen zbog počinjenja jednog monstruoznog i odvratnog djela, kao da je suđenje završeno i prije nego je počelo. Nikada nisam dobio ni kaznu za prebrzu vožnju, a oni su me ovdje već osudili za nešto što nisam učinio- čak i prije nego li je ikakvo suđenje započelo! Detalje djela za koje sam osumnjičen ne smijem predočiti.
Osramotili su mene i moju obitelj pod izlikom mog javnog i političkog djelovanja, a ja se politikom nikad nisam profesionalno bavio niti sam od nje zarađivao. Doseg mog političkog djelovanja su volonterske funkcije te se u skladu sa svojim djelovanjem ne smatram političarem.
Što se spominjanog javnog djelovanja pod reflektorima tiče, u Bakovčicama se događalo mnogo toga. Prije 22 godine kad sam došao na mjesto predsjednika mjesnog odbora Bakovčice, u ovom prigradskom naselju nije bilo ni asfalta, ni kanalizacije, ni plina, ni gradskog vodovoda, ni rasvjete, ni crkve, a ni mrtvačnice. Dvadeset sam godina s upornim i vrijednim sumještanima radio na tome da stvorimo civilizirane uvjete života za sve nas i našu djecu te zaustavimo trend iseljavanja mladih iz ovog mirnog mjesta idealnog za mlade obitelji – nadomak grada, a okruženog prirodom. Moja me vlastita djeca, srećom, ipak nisu poslušala, niti su ostala ovdje živjeti. Kažem, srećom jer svi dobro znamo kako žive prosvjetari – ali ne znam kako bi ijedan suspendirani prosvjetni radnik, sa svojom plaćom, mogao plaćati sve troškove i visoke odvjetničke tarife da bi se na sudu izborio za istinu i pravdu.
Vjerujem da će sud biti pravedan i ne želim ni pomišljati o drugome jer ne može biti drugačije, nego da će se utvrditi istina i samo istina, a to je da ja tako nešto gnjusno nisam učinio.
Ipak, u školu se ne vraćam. Volim svoj posao. Rijetko sam se, ili nikada, žalio- nisam sudjelovao u štrajkovima, područna škola u Bakovčicama čak je i jedina škola u gradu koja je radila i u koroni (zbog malog broja učenika je to bilo moguće), ali za mene u školi mjesta nema- jer se bojim vratiti na svoje radno mjesto! Iza ove, može uslijediti i druga neosnovana optužba, ja odsad mogu očekivati sve. Kao što sam već rekao, radio sam 38 godina, na tim sam početcima dočekan s velikom potporom, ljubaznošću, prijateljstvom- učitelji su nekoć mogli dostojanstveno raditi svoj posao i mogli su to činiti bez straha, realno i pošteno ocjenjivati učenike prema znanju te postignućima, ali ne samo to- imali smo pravo učiti ih moralu te- pravdi. U ovih se, skoro 40 mojih godina u razredu, na samoj pedagoškoj sceni odigralo toliko događaja, toliko smanjivanja sloboda, toliko stajanja na bolne rane učiteljima- da više nikada ne bih dopustio vlastitom djetetu da pođe mojim stopama. Pravda? Pitam se, što li je to? Sve je ovo već poznato mojim kolegama učiteljima, koji su već ionako odavno na oprezu uslijed raznoraznih udara na ono što jesu. Uz sve što se događalo tijekom posljednjih desetljeća, svi mi moramo vidjeti sumrak svojih prava kroz ovaj slučaj. Nažalost, sve se ovo može dogoditi svakome u razredu- unatoč besprijekornom radu- nitko nije kriv dok se ne dokaže- osim učitelja. Svi su njihov sud- i novinari, i djeca, i roditelji, i tko se god ikada sjetio baciti komentar.
Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su me podržali, a bilo ih je mnogo. Bilo je naravno i iznimno ružnih komentara, a neki su se kasnije pokajali i brisali ih- no ne vrijedi im, svi su sačuvani kod mog odvjetnika te će svi oni odgovarati za istinitost svojih iskaza ukoliko mi se javno ne ispričaju. Uvijek sam pošteno radio kako bih zaradio svoju plaću- koja, znat će kolege- nije previsoka- svejedno, novac koji ću tužbama dobiti- ne želim.
Njega ću namijeniti udrugama za životinje, ljudima sam za ovaj život te u ovome selu- dovoljno pomagao.
Radovan Knežević,
učitelj razredne nastave”
