REPORTAŽA IZ PROŠLOSTI – IDILIČNA SLIKA SVATOVA NA BILOGORI PRIJE 40 GODINA // Kao scene iz Babajine i Kolarove “Breze” i “Ženidbe Imre Futača”

07:00h
0
Reportaža iz prošlosti

Nekoliko sačuvanih snimaka iz seoskih svatova sedamdesetih godina na Bilogori, snimaka za koje bi se nekad reklo da su loše kvalitete, danas pokazuju da su zapravo izvanredna dokumentarna serija fotografija svatova u idiličnom okruženju iako već pomalo ocvale prirode. Svatovi su se na selu uvijek organizirali zimi, kad nije bilo posla na polju, pa je u prirodi vladalo sivilo. Namjerno nisu stavljene slike mladenaca, jer se ne radi o konkretnom prikazivanju konkretnih osoba pri vjenčanju, već ilustraciji događaja, koji su danas već pomalo povijest.

 

Vujec Ivina kao mladenka: smiješan je i vujni Cili
Svadbena povorka penje se na brdašce prema kapelici
Mužikaši pred kapelicom, lagano odjeveni, zagrijavaju se da budu orni za dugu noć
Kožni kaputi na mladim curama, marame velike i male na majkama
Dečki se spremaju za cjelonoćni tulum

Zapravo, na objavljivanje je ponukala fotografija svatova na vrhu brijega s barjaktarom, koja neodovljivo podsjeća na nešto ranije snimljeni i prvi puta 1. siječnja 1967. godine prikazan film u boji Ante Babaje “Breza”. Film je rađen po vlastitom scenariju po Kolarovim novelama “Breza” i “Ženidba Imre Futača”, u suradnji s piscem Slavkom Kolarom i Božidarom Violićem. U tom filmu svatovska se povorka penjala prema i spuštala iz crkvice na brijegu, kao što je i ovdje slučaj (fotografije su snimljene u rodnom Višnjevcu). Prije pet-šest godina u TV emisiji Nedjeljom u dva u razgovoru s Borisom Dvornikom imali smo prigodu vidjeti baš taj insert iz filma, kada njegov prijatelj Bata Živojinović (Marko Labudan) kao ženik Mojce Košir (Janica) maše zastavom na čelu svatovske kolone.

Svatovi su inače u to vrijeme počinjali zafrkancijama. Tako se vujec Ivina obukao u mladu, jer je bio običaj da se pokuša ženiku ”prodati” takva mlada. Možda bi i prošla, ali izdavali su je dugovjeki brkovi, vidljivi i ispod koprene. Nakon cjenkanja svatovi su se uputili prema kapelici na vrhu brda, koja je tog dana bila otvorena samo za vjenčanje, inače je bila u ruki ”zvonarevih”, koji su zvonili samo u rijetkim prigodama smrti ili kojeg blagdana, i u češćim kad se spremalo nevrijeme, da se rastjerali tuča, gromovi i munje.

Do kapelice se išlo seoskim putem koji je dugo bio blatnjava, a onda je stavljeno tek malo šljunka, danas je asfaltiran. Tako je to bilo u selu u koje je i struja došla kasno, kad smo skoro postali odrasli. Svatovi, brežuljci i polja doista iz današnje perspektive izgledaju idilično. Ako je i bilo malo hladno, kumovi su nosili flaše s rakijom, a to je bio sasvim dovoljan energent za zagrijavanje za ono što tek dolazi.

U kapelicu nisu svi ni stali. Tamo se našla samo najuža rodbina i nekoliko znatiželjnih mlađih i ”starih majki” kako smo zvali bake. Ispred kapelice bilo je živahnije. Dok su se unutra mladenci zaklinjali na vječnu vjernost, vani su harmonikaši ”štimali” instrumente i brusili glasove. Trebalo je svirati cijeli tu noć, a bome i drugi dan i noć. Repertoar se nije razlikovao puno od današnjega, jer i onda su ”od izvora dva putića” vodila, pjevalo se ”još gutljaj jedan”, a iz današnje perspektive čini nam se da je ondašnja glazbeno-narodna ”kuruza” bila probaljivija od današnje ”novokomponojovane” glazbe (izraz Paje Kanižaja) s kraja šezdesetih. No, na mužikaše se nije štedjelo, dečki su dobro zarađivali.

Seoski svatovi imali su i svoje kontraste: u kožne kapute obučene mlade djevojke, a iza njih povučeno su stajale ”majke” s rupcima na glavama, tradicionalnim dijelom odjeće bilogorskih sela. Dečki su bili odjeveni u duhu vremena, u obaveznim odijelima ili tada popularnim kobinacijama sakoa i hlača u drugim bojama, a jedan od čestih modnih detalja bio je pulover ispod sakoa, tada u pravilu bez kravate, koja se nosila uz odijelo i košulju.

Kasnije, u ”kući”, a tako se zvala glavna soba, često uz kuhinju i jedina prostorija u kući, a u kojoj se jelo i spavalo na tri-četiri kreveta, i koja je za tu prigodu bila raščišćena, zavladalo je veselje. Više desetaka sudionika svatova ovdje je jelo, pilo, plesalo, pjevalo, darovalo i ludovalo, dok je glava izdržala. I to se ponovilo i sutradan, a uvijek je nakon svega ostalo čuđenje: kako su svi ti ljudi stali u jednu sobu?!

Evo, mali tekstovni-slikovni zapis iz vedre bilogorske prošlosti.

Tekst i slike Ivo Čičin-Mašansker

čitam...
Loading...