REPORTAŽA IZ PROŠLOSTI – KAKO JE KOPRIVNICA PRIJE SAMO 26 GODINU OTKRILA LJEPOTU SVOJIH SUGRAĐANKI, A KAKO SE UDRUŽENI RAD OGLUŠIO NA ZAHTJEVE KULTURE // Prva misica danas ima 46 godina, ali tada je imala 19!

23:00h
0
U dvorištu Doma kulture ljepotice su prvo izašle u haljinama

Došlo je to doba i do Koprivnice. Iako je Koprivnica imala svoje izbore misica na Šoderici u prvoj polovici prošlog stoljeća, 1986. godine održana je prva službena iza, kako se to govorilo, rata, tj. drugog svjetskog rata. Održana je u sklopu kulturno-zabavne akcije ”Ljeto 86” na Ljetnoj pozornici Doma kulture. Organizator je bio OOUR Opće kulturne djelatnosti Centra za kulturu iz Koprivnice. Organizirana je i modna revija ”Korsa” iz Rogaške Slatine, svirala je grupa Kokoa iz Virja, a posebna atrakcija bio je koncert sastava ‘Mariška band”.

Defile kandidatkinja u kupaćim kostimima
Na izboru miss nastupila je i Mariška Holoubek s Mariška Bandom: dolazi s bine na standarni način, šaljući puse i govoreću ''Deca moja, sve vas volim!''
Otvorenje Galerije Sabolić 1983. godine, treći s lijeva Ivan Sabolić u društvu kultrunih radnika i uglednika

Nakon te priredbe, u subotu 2. kolovoza, obavljen je još jedan izbor. Na jezeru Šoderica na plaži Lazine i Šoderica je dobila svoju prvu (poslijeratnu) misicu. Idući tekst je iz dnevnih novina, a slike su originalne, autorske. Ljepotica danas ima 46 godina.

ZAPIS S PRVOG POSLIJERATNOG BIRANJA MISS KOPRIVNICE
Pobijedila plavuša
”Koprivnica je službeno dobila svoju prvu ljepoticu na priredbi u petak navečer (1. kolovoza 1986. godine). Bilo je prisutno više od 500 ljudi, a da je dvorište Doma kulture nešto veće, bilo bi i dvostruko više. Ovako, 150 ljubitelja ljepote ostalo je ispred vratiju Doma kulture. Priređena je i modna revija na kojoj su manekenke RKDU-a Podravka nosile modele s mnogo šarma, znalački, može se reći profesionalno.

Dobri su bili i pjevači amateri, a u međuvremenu je prodefiliralo 10 ljepotica. Hodale su realtivno umješno, doduše poneka ukočeno od straha. Neke su osmjehujući se koketirale, a druge su pak bile vrlo ozbiljne. Nije bilo vica, gega, razgaljene atmosfere, ali to je popravio predsjednik žirija, poznati naivni slikar Josip Generalić, objasnivši stav pomno izabranog žirija, također super ozbiljnog, da bi sve to trebalo shvatiti kao igru, otprilike kao na izborima: Svi smo dobri, ali ipak izaberu one druge.

Izabrane su tri djevojke: Sanja Čiković (19) iz Koprivnice, koja je prva poslijeratna službena ljepotica Koprivnice, njena prva pratilja je Snježana Špernjak (16) iz Koprivnice, a druga Nevenka Škvorc (21) iz Čakovca.

Izbor žirija u gledalištu je primljen raznim komentarima. Tamnokose su uskliknule: ”Naravno, plavuša!”, a muškarci su i taj put bili za plavuše, premda su se pretežno oženili crnkama”.
(Objavljeno 4. kolovoza 1986. godine)

 

KOMENTAR O KULTURI IZ 1984. GODINE
Ruke protiv kulture
”Iz godine u godinu ponavlja se da se prilikom glasanja za odvajanja za SIZ-ove (samoupravne interesne zajednice, op.a.) ruke olako dižu za neka izdvajanja, a da se za druga ne dižu, ili se dižu s ogradama i sumnjičavošću. Nekako najteže dižu se ruke za kulturu! Osobito sada kada treba namaknuti novac za galerije ”Sabolić” u Peterancu i ”Generalić” u Hlebinama, a ti su umjetnici poklonili djela narodu tog kraja.

Kako su se riječi protiv kulture čule na više zborova radnika, sama pojava u Koprivnici, tom gradu kulture, zabrinjavajuća je. Naime, ako radniku nije stalo do ”tamo neke galerije”, postavlja se pitanje na drugom mjestu: kako je taj radnik, zapravo, informiran o onome što mu se, eto, na kulturnom planu događa ”pod nosom”, kad reagira suprotno od onoga što je čitava društveno-politička zajednica općine, na čelu sa začetnikom šire kulturne djelatnosti ”Podravkom”, utemeljila kao nešto što je ovim građanima i radnicima imanentno?! Bezbrojni su primjeri uspješnog kulturnog djelovanja Koprivnice. Ta općina s malo novca, zahvaljujući kulturnim entuzijastima, učinila je krupne korake u rasponu od izvorne umjetnosti i amaterskog rada do velikih investicijskih zahvata u prilog kulturne budućnosti.

Ali, kako informirati o tome, kad je u ovoj eri nestašice papira u lokalnom listu najprije ”nestala” rubrika kulture, kada se u tvorničkim listovima više pažnje posvećuje poznatim gostima estradnog tipa, kada se na TV, radiju i dnevnim listovima jedva pronađe slobodnih pet redaka za kulturnu problematiku tzv. malih kulturnih sredina?

Osim toga postavlja se i pitanje kako se pripremaju zborovi radnih ljudi i kako se obrazlažu pojedine stope izdvajanja, što je također bitno za informiranje radnika.

Glasanje radnika ipak je završilo povoljno za spomenute galerije, ali je ostala sjenka. Dobro je, ipak, što je većina shvatila da su sva ta izdvajanja, pa tako i za kulturu, zbog naših vlastitih potreba i zbog mladih naraštaja kojima smo dužni osim tvornica sagraditi i kulturni pogled na svijet”.
(Objavljeno 25. siječnja 1984. godine)

Tekst i foto: Ivo Čičin-Mašansker

čitam...
Loading...