REPORTAŽA IZ PROŠLOSTI – LAGANIJE LJETNE POVIJESNE TEME O IZRASTANJU GRADA KOPRIVNICE // Kako se prolijevala votka, a za šankom pojili bicikli i konji

23:00h
0
Pogled na ugao Zrinskog trga i Svilarske ulice kada 1960. godine nisu postojale ni naznake današnje invazije ugostitelja

Ljeto će, a s njim plasiramo i laganije teme. Ovoga puta posegnuli smo za cakama iz bliže koprivničke prošlosti, tu negdje otprije 30 godina. U to vrijeme novinari su intenzivirali borbu za otvaranje kafića i postavljanja stolova ispred ugostiteljskih objekata. Možemo sa sigurnošću tvrditi da velik dio zasluga za kasnije otvaranje kafića i terasa imamo upravo mi. Isplatilo se i vlasnicima, a bome i gradu. Ovo su tekstovi i fotografije iz tog razdoblja.

No, za početak, jedna trgovačka mudrolija.

Robna kuća ''Izvora'' i kuglana, uz hotel, bile su centar života početkom osamdesetih godina
Sedamdesetih i početkom osamdesetih godina samo je hotel smio imati terasu u gradu

Galanterija
Osim što se kožna galanterija prodaje u ”Izvorovoj” robnoj kući, u Koprivnici postoji i specijalizirana prodavaonica na Trgu Republike. I što je normalnije nego popularne i praktične torbe, koje danas nose i ženske i muški, potražiti upravo u takvoj specijaliziranoj prodavaonici.

Međutim, u toj prodavaonici ne drže nikakve torbice, jer je tako odlučeno ”gore”: robna kuća ima monopol na te proizvode.

Ali nemojte misliti da u prodavaonici kožne galanterije baš ničega nema.

Ima – tapisona!
(16. rujna 1983.)

 

Uvod u alkoholnu anatomiju
Nekoliko koprivničkih zgoda izravno je vezano uz alkohol. Njega za razliku od benzina, kave, deterdženata i ulja, ima u dovoljnim količinama. Koprivničko omiljelo piće je votka, iz prostog razloga što je domaća prehrambena industrija (”Podravka”) udružila rad i sredstva sa sisačkom ”Segesticom”.
(25. listopada 1982.)

 

Na naš račun
(Ne)zgoda (jednog) koprivničkog hotela još se prepričava i stvara dileme: je li vesela ili tužna? Naime, domaćin izvozno orijentiran doveo je inozemne goste. Naručili su sedam ili osam votki na šanku i, na iznenađenje šankerice, naručenu votku jednostavno izlili u slivnik u kojem se peru čaše. Za goste to je bio veliki štos, a konobarici samo što nisu potekle suze zbog omalovažavanja.

Međutim, ”šećer dolazi na kraju”, a s njim i slijedeće iznenađenje: domaćin je tražio da se proliveno piće stavi na račun – tvrtke, ona ima novca. Domaće tvrtke, na žalost.

A radnici svakodnevno slušaju kako moraju štedjeti, jer inače zlo se piše i domaćoj proizvodnji i proizvodnji za izvoz. Ako je osam prosipanih votki pomoglo jednoj od niza mjera za povećanje izvoza – onda kapa dolje. U protivnome, netko bi uz ove votke trebao naručiti lavor hladne vode. Da rashladi usijane glave!
(25. listopada 1982.)

 

Sporni bicikl
Druga epizoda iz istog hotela liči na priču o Kraljeviću Marku, s tim što u hotel nije ušao Šarac, već bicikl zajedno s gazdom. Gazda je za sebe naručio žestoko piće, a za ”šarca” tonik. Nakon malo natezanja ”šarac” je ostao žedan, a ”Kraljević Marko”nešto tanjeg džepa. Zna se zbog čega! Prekršajna prijava.

Međutim, što je to prema događaju u starom, bivšem hotelu ”Turist”, kada je u restoran za šank dokasao s gazdom pravi pravcati konj.
(25. listopada 1982.)

 

Higijena
Ugostiteljski OOUR ”Grozd” dosta dugo ratovao je s nadležnima, dok nije isposlovao da se pred nekim objektima postave stolovi i stolice. Ovog ljeta to su imali kuglana (premda nitko nije zasjeo za iznesene stolove), te popularna picerija. Pivnica ”Kraluš” još uvijek ne može izaći na slobodni prostor Trga maršala Tita, iz higijenskih razloga, jer bi gostu moglo pasti koje zrnce prašine u pivsku pjenu.

Koprivnica očito čuva zdravlje svojih građana i namjernika. Nije to tamo neka Pula, gdje konobari nose piće preko prometne ulice, a stolovi su tik uz prometnice.

Istodobno, dogodi se da od prevelike brige za higijenu pojedini priučeni konobari, čak i u hotelu, kad poslužuju piće, čašu drže prstima odozgo.

Dobro je, kažu gosti, ipak zasad još nisu namočili prste u piće!
(16. rujna 1983.)

 

Za kafiće
Općinskom odlukom u užoj gradskoj jezgri Koprivnice nemoguće je otvoriti kafić. Tako je Koprivnica vjerojatno jedini grad u Jugoslaviji u kojem sve vrvi od neuglednih i neurednih krčmi i koji ima jedan jedini kafić ”Croatie-expressa” u Ulici Moše Pijade. Mnogo se govori o oživljavanju gradske jezgre u kojoj gotovo da nema mjesta gdje bi se ljudi okupljali.

To je ponukalo nadležne da razmisle o promjeni vlastite odluke, obrazlažući to promjenom kulture okupljanja ljudi danas.

Hoće li se modernizirati i ugostiteljstvo? Na osnovi sadašnjih saznanja – teško!
(4. listopada 1983.)

 

Tko koliko radi?
Ako se govori o iskorištenosti radnog vremena, onda uvijek na prvo mjesto i pod udar stavljamo tzv. administrativne radnike. Te mnogo piju kavu, te puše na radnom mjestu, te brbljaju, te strankama govore ”dođite sutra” itd, itd.

Slučajno smo i sasvim nehotice slušali razgovor u autobusu što saobraća od Đurđevca preko Koprivničkih Bregi do Koprivnice. Dva mladića odlazila su na rad u poslijepodnevnu smjenu. Obojica rade u radionicama. Različitim.

– Kaj delate? – pita jedan.

– Ništ’! Sedimo na sandukima, pijemo kavu i kartamo.

– Mi isto sedimo, pijemo kavu i čitamo!

– Donesemo si sokova iz skladišta. Nitko nas ne pita koliko sokova popijemo – dodaje drugi.

– Dečki nam donesu pivu…

– Da, videl sam, jučer ste ostavili pet flaša.

Tako je tekao dijalog. Zabilježili smo ga tek toliko da administrativni radnici, a osobito oni koji rade u računovodstvu ili na ekonomskim poslovima, ipak dobiju kakvu-takvu satisfakciju. Jer, ako ništa drugo: administrativci ipak ne mogu kartati na radnom mjestu.

Čekamo rekontru neposrednih proizvođača!
(13. veljače 1982.)

Tekst i foto Ivo Čičin-Mašansker

čitam...
Loading...