Agrarna kriza na pragu ranog novog vijeka potaknula je intenzivniju sječu šuma koja je za posljedicu imala ne samo vizualnu promjenu pejzaža, nego češće i duže poplave šireg dravskog zaleđa te snažnu eroziju tla. O razmjerima poplava svjedoče kartografski izvora. Način prikazivanja šuma na kartama 17. stoljeća sastoji se od jednostavnog simboličkog prikaza bez kvantitativnih i kvalitativnih elemenata. Hirschvogelova karta Slavonije, Hrvatske i Kranjske iz 1573. prikazuje samo veće šuma u Slavoniji.
Kako je ta karta očito nastala na osnovi Lazusove karti Ugarske prikaz šumskih površina je samo simboličan. Sto godina kasnija Glavačeva karta Slavonije i Hrvatske iz 1673. godine na žalost ne daje podatke o šumama. Kod prikaza terena vegetacijski pokrov tematski je marginaliziran, a često i dekorativan prije nego funkcionalan, fokus je na prikazivanju vodenih tokova i specifičnosti reljefa.
Za ovaj članak je od velike važnosti karte iz sredine 17. stoljeća, čije se autorstvo često pripisuje Martinu Stieru. Na njoj se vidi da su najveće šumske površine bile koncentrirane uz rijeku Dravu. Šumske površine obuhvaćaju i dobar dio Kalničkog gorja, ali je njihova gustoća manja nego na pograničnom prostoru prema Osmanskom Carstvu. Zanimljivo je da oko svih utvrda koprivničke natkapetanije i Đurđevca nema šumskih površina što je vjerojatno učinjeno iz sigurnosnih razloga, ali posredno prikazuje da je ranije bio napravljen proces krčenja. O intenzitetima krčenja pograničnog prostora iz druge polovice 17. stoljeća govore detaljne vojne karte iz 18. stoljeća, koje ujedno pružaju i veće mogućnosti za obuhvatnije istraživanje šuma.
Iako se tijekom 17. stoljeća odvijalo kontinuirano krčenje šuma, još su u drugoj polovici 18. stoljeća šumske površine zauzimale veliki prostor Varaždinskog generalata što se može vidjeti iz sačuvanih karata. Velike šumske površine su se nalazile na područjima koje je krajem 17. stoljeća priključeno Varaždinskom generalatu – poglavito na jugoistočnim obroncima Bilogore, ali i na drugim područjima – poput sjevernih obronaka Moslavačke gore. Većih je šumskih površina bilo na području zapadno od Križa, oko Marče, uz veći dio srednjeg toka rijeke Česme (Čazme), na sjevernim obroncima Kalničkog gorja i Bilogore (tada: Međurečke gore), u Prekodravlju (Repaš) te na prostoru istočno od Đurđevca.
Koprivnički kapetan je prema tužbi iz 1634. nasilno oteo zemlju i livade mnogim koprivničkim građanima koje su nekada građani iskrčili i branili oružjem. Ovaj podatak govori o vremenu krčenja nekih šumskih površina u blizini Koprivnice koje su proveli sami građani. Činjenica da su nove obradive površine morali braniti oružjem najvjerojatnije govori da se radilo o obrani od Osmanlija. Krčevine preko puta potoka Koprivnice (s južne strane, prema nekadašnjem Kamengradu odnosno današnjem Starigradu) spominju se 1635. godine.
Zapovjednik krajine Aenea Caprara je 18. listopada 1698. koprivničkim građanima potvrdio pravo na sječu drva u šumi, koju su svojatali odnosno koju su ranije oteli krajišnici iz Borovljana. Koprivnički građani su dobili pravo i ubiranja žira.