Na prostoru grada Koprivnice i bliže okolice sadile su se starinske loze (belina, crnina, imbrina, kadarka itd.) na Dubovečkom brijegu, Zvirišču, Močilskom brijegu, Draganovcu, Jagnjedovcu, Starigradu, Hajdučkom brijegu, Bakovčicama i drugdje.
O tehnici rada u vinogradima govore neki izvori. U jednom se spominju ovi vinogradarski poslovi: obrezivanje, prvo okopavanje, namještanje kolaca, drugo okopavanje, čišćenje i vezivanje loze. Opisane su i radne operacije oko vinifikacije.
Vinogradari su od svih podložnika na vlastelinstvima imali najbolji i najslobodniji položaj. To je bilo zato jer vinova loza ne veže čovjeka uz zemlju. Vinogradar ne plaća porez za zemlju jer u načelu nema selišta nego daje samo gornicu — dakle dio prinosa iz svojeg vinograda. U sustavu feudalnih tereta s obzirom na razvijeno vinogradarstvo važno su mjesto zauzimale daće u vinu, već spomenuta gornica i desetina u vinu.
U to je vrijeme vino važan artikl na svim lokalnim tržištima U gradovima, vlastelinskim trgovištima i na drugim mjestima prodavale su se velike količine vina. U Koprivnici je u 15. stoljeću razvijena trgovina vinom u gostionicama. Gostioničari su vino kupovali na veliko i prodavali ga na malo. Od kupljenog vina krčmari su morali od svakog lagva plaćati vrijednost jednog pinta, odnosno cijenu pinta, pod koju se vino točilo.
Zanimljiv je i podatak o slobodnom uvozu vina u grad Koprivnicu. Svaki je građanin mogao uvažati vino u grad od berbe do Martinja Na dan Sv. Martina poslije pozdravljenja, vino se nije moglo uvoziti sve do druge berbe. U slučaju da bi koji građanin silom uvozio vino u grad, slijedile su odgovarajuće sankcije. Naime gradski sudac s prisežnicim je morao to vino zaplijeniti u korist gradske zajednice.
Vinogradarstvo se zbog različitih prirodnih uvjeta nije u svim krajevima moglo ravnomjerno razvijati. Snažniji razvitak te grane poljodjelstva zapravo je značio začetak specijalizacije u poljoprivrednoj proizvodnji, jer su nastala čitava područja gdje je vino postalo glavnim seljačkim proizvodom. Pritom se nije radilo o potpunoj specijalizaciji proizvodnje. Ona se u tim krajevima očitovala u pretežnom udjelu vina u dosta širokoj proizvodnji seljaka koji su velike količine vina proizvodili za tržište.
Grad Koprivnica imao je vinski podrum koji se spominje 1834. godine, a tamo je izgleda 1842. godine bila točionica. Sredinom 19. stoljeća postojala je vinarija koju je grad iznajmljivao. Uz to na području grada se 1854. godine spominju poljski i vinogradarski čuvari. Vinogradarstvo je u drugoj polovici 19. stoljeća doživjelo duboku krizu zbog masovnog oboljenja vinove loze trsovom uši ili filokserom.