Danas je Međunarodni dan žena koji je puno više od čestitki, bombonijera, ruža i karanfila. Današnji je dan posvećen svim hrabrim ženama koje su u prošlosti istupale u borbi za svoja ženska prava. Tekstilne radnice 8. ožujka 1857. godine u New Yorku su izašle na prosvjed zbog loših uvjeta rada i niskih plaća te započele borbu za ženska prava. Njih je u tom prvom okupljanju prekinula policija koja ih je rastjerala pendrecima, no nakon dva mjeseca žene su osnovale sindikat i nastavile svake godine s prosvjedima. Najmasovniji je bio 1908. kada je na ulice New Yorka izišlo 15.000 žena tražeći kraće radno vrijeme, pravo glasa i bolje plaće.
Povodom današnjeg dana kontaktirali smo neke istaknute žene našeg podneblja koje se bave specifičnim zanimanjima. Provjerili smo s njima kako se snalaze u svojem poslu, svakodnevnim obavezama te jesu li ikada doživjele diskriminaciju zbog toga što su žene.
Prva sugovornica nam je dugogodišnja novinarka, urednica i voditeljica, Đurđevčanka Anđela Lenhard Antolin koja je u startu povukla usporedbu s proslavama kakve su se na današnji dan odvijale u bivšim vremenima, a unutar radnih kolektiva.
– Taj dan slavili su muškarci. Nama ženama uručili bi karanfil uz poruku sretan vam osmi mart. Oni bi onda otišli feštati, a žene su se morale vratiti doma svojim obiteljima. Nije bilo pitanja kakve imamo plaće, jesmo li zadovoljne, treba li nam što, ništa nije bilo bitno. Uvijek sam bila protiv toga i naglašavala da ne bi trebale pristajati da imamo samo jedan dan u godini i uvijek sam bila baš otvoreno protiv toga, nisam to govorila iz razloga da bi ja sad bila nešto važna nego mi se to nije sviđalo – veli Anđela pa nastavlja.
Anđela: Nikad nisam osjetila diskriminaciju zbog muško-ženskih odnosa
– Poslije toga karanfile su zamijenile ruže i danas se više tako ne fešta, žene su se probudile. No, osobno sam na poslu i kod kuće imala takvu situaciju da me ništa nije priječilo govoriti na takav način. Bila sam uvijek uvažavana, a doma mi je svaki dan bio osmi mart, nisam se morala ni za što boriti – priča.
Kad je došlo privatno vlasništvo, a njena radijska postaja promijenila vlasnika, osjećala se zakinutom.
– Ali ne zato što sam žensko nego jer se nisam slagala s novom vlasničkom politikom pa sam otišla, to nikako nije bilo zbog muško-ženskih odnosa, takvu diskriminaciju nikad nisam osjetila – otkrila nam je Anđela. Na kraju je poslala poruku da ženi svaki dan mora biti njezin dan, bila ona spremačica ili kuharica, ali mora biti zadovoljna svojim životom.
Silvija Porić već je 26 godina u autoprijevozništvu. Zanimanje ne baš krojeno po ženama, no ona u ovim vodama pliva ravnopravno s muškarcima. Kaže nam kako joj je ipak za doći do te faze trebalo dugogodišnje iskustvo.
– Jučer sam prisustvovala susretu žena obrtnica pa sam slušajući govornice zaključila da je u ovom mom poslu jako bitno iskustvo. Do 40. godine života odnos prema meni kao vozačici autobusa bio je sasvim drugačiji. S godinama sam stekla iskustvo i sad sam došla do nivoa gdje me kolege cijene kao sebi ravnoj. Gledam svoju kćerku Laru koja je tek na startu i vidim da joj nije lako. Može ona imati super ideje, ali ako ja nešto ne potvrdim, neće biti prihvaćene. Jednostavno se s godinama, nakon određenog broja “kilometara”, neke stvari same poslože – kaže Silvija.
Silvija: Kćer je krenula mojim putem, vozi autobus
Neugodnosti je znalo biti, priča nam. Jedan joj se slučaj pak posebno urezao u sjećanje.
– Nikad ne budem zaboravila kad mi je žena pred dvadesetak godina došla ujutro na polazak pa kad me vidjela rekla: kaj sam bogu skrivila da danas idem na izlet. Naravno, nije me to uvrijedilo jer sam ja svoj put izabrala i smatram da ga radim jednako dobro kao i muškarci. Nekog mlađeg možda bi to pokolebalo i pokvarilo mu dan, ali i za to je potrebno iskustvo. U svakom poslu ima prednosti i mana pa tako i u ovom, no nama je naš s vremenom postao način života, a sve manje posao. Svi smo doma zaljubljenici u turizam pa te naše ture doživljavamo kao izlete. Djeca su krenula mojim putem, u istu branšu. Kćer vozi autobus, sin je na kamionu, no i on će nam se pridružiti kad se situacija malo popravi. Kad su bili manji, onda sam više vremena provodila u ulozi majke, a manje šofera, gledala sam da vozim dnevne ture i budem uvijek “pri ruci”. Kad su ušli u tinejdžerske godine, krenula sam na ove međunarodne vožnje. Danas to svi zajedno radimo i sretni smo, to mi je naknada za one dane odricanja kad su bili manji – rekla je Silvija.
Kako je to biti žena priupitali smo još jednu radijsku voditeljicu, Koprivničanku Martinu Vadlja koja nam je u samom startu naglasila da radi jedan prekrasan posao dugi niz godina.
– Bilo bi nezahvalno reći da mi je teško, ali ulaziti svakodnevno u domove vjernih slušatelja, ipak, donosi i veliku odgovornost. Od samih početaka sa svojim muškim kolegama nemam problema, uvijek su bili spremni pomoći, mnogi od njih su i pravi kavaliri. Kao i u svakom poslu znalo bi doći do sitnih razmirica, no više bi to nazvala sukobom karaktera, nikako nepravdom na osnovu spola. Biti nježnijeg spola u ovom poslu može biti i prednost. Šarm, osmijeh i lijepa riječ otvaraju mnoga vrata pa se možda lakše i dogovore novi poslovi – rekla nam je Martina, koja je osim posla za radijskim mikrofonom često angažirana kao voditeljica na brojnim festivalima, svečanim sjednicama, obljetnicama i sličnim događanjima.
Martina: Volim izreku: Žena si – možeš sve!
Istovremeno je i majka i supruga koja svoje “ženske” dužnosti rijetko propušta ili prepušta nekom drugom.
– Dobro znam organizirati vrijeme i obitelj uvijek stavljam na prvo mjesto. Znalo se dogoditi eventualno da mi treba nekoliko sati tišine i mira za pripremiti neki program, napisati protokol, no unutar obitelji to sve riješimo. Smatram i iskreno se nadam tome da je položaj žena iz dana u dan sve bolji. Znam da statistički gledano, posebice u financijskom smislu to još uvijek nije tako, ali žene iz moje okoline pravi su dokaz da svojim znanjem, voljom i željom mogu sve. Trebalo bi biti “pod normalno” da smo ravnopravni unutar obitelji kako bi bili ravnopravni i kao društvo. Volim onu izreku: Žena si – možeš sve! Sretan nam Dan žena! – poručila je Martina.
Što za nju znači današnji dan, kako usklađuje svoje poslovne i privatne obaveze pitali smo ravnateljicu Pučkog otvorenog učilišta Maju Holek.
Otkrila nam je da joj je odluku o prihvaćanju rukovodeće funkcije bilo poprilično teško donijeti prvenstveno radi straha od usklađivanja posla s onom najbitnijom ulogom – biti mama.
– Osjećam se ravnopravnom s kolegama, nikad nisam imala nikakvu neugodnu situaciju zbog toga što sam žena, niti sam osjetila nepravdu zbog toga, ali moram priznati da je funkcija od mene ipak stvorila jaču ženu nego što sam bila pri dolasku na to mjesto. Gledajući koliko je žena na čelu pučkih učilišta u Hrvatskoj, zaključujem da je ženama sve atraktivnije biti na rukovodećim pozicijama. Kvaliteta obavljanja rukovodećeg mjesta ovisi isključivo o karakteristikama i radnim navikama osobe koja obavlja posao, ne vidim zašto žene ne bi mogle parirati muškarcima. Biti žena – nit mi je odmoglo, nit pomoglo u poslovnom životnu i radu – pojasnila je Maja.
Maja: Položaj žena još uvijek nije na nivou na kojem bi trebao biti
Usklađivanje poslovnih i privatnih obaveza za nju je dosta zahtjevno, ali uspijeva. Bilo je nekih situacija da je zbog posla njena obitelj bila zakinuta, no zato ono vrijeme koje nije na poslu provodi s njima.
– Kada je u pitanju položaja žena naspram muškaraca, moje osobno mišljenje je da još uvijek rodna ravnopravnost nije na nivou na kojem bi trebala biti – zaključila je.
Još jedna dama u ne baš tipično ženskom zanimanju je i Dijana Žagar, glasnogovornica PU Koprivničko-križevačke, kojoj je odlazak u policiju prije 26 godina bio životni poziv.
– Kad sam došla raditi u policiju bilo je malo žena. Od tada do danas integracija žena i
njihova zastupljenost u policijskim redovima ide prema naprijed čemu u prilog govore
i statistički podaci. Također, mogu slobodno reći da sve veći broj žena, policijskih
službenica povećava ugled i imidž policije i unaprjeđuje njezin odnos sa zajednicom – rekla nam je.
Dijana: Žene, podržavajte se, nemojte jedna drugoj biti neprijatelj
Kaže da žene u policiji jednako kvalitetno i profesionalno obavljaju svoj posao, kao i muški
kolege.
– U nekim linijama rada su čak više zastupljene žene, jer svojom empatijom,
intuicijom i akademskim obrazovanjem, uspješnije obavljaju neke poslove,
prvenstveno tu mislim na poslove koji se odnose na uspješno postupanje sa žrtvama
nasilnih kaznenih djela – rekla nam je Dijana.
Što se tiče usklađivanja poslovnog i privatnog, kaže da je ponekad vrlo teško i stresno, no
na sreću imam veliku podršku i razumijevanje supruga i obitelji.
– Drage žene podržavajte se međusobno, nemojte jedna drugoj biti neprijatelj – na kraju je poručila.
