Tako smo umjesto na Indoneziji, završili na Šri Lanki. Naime, 50-ak kilometara od otočja gdje smo trebali ići na Sumatri se oko Božića desio jaki potres te smo naš put morali odgoditi (unatoč kupljenim vizama i kartama)…
Priroda je nepredvidiva, tako i potresi koji su, čini se, u modi zadnjih godina. Tako je jedan potres, iako nismo osjetili ni treptaj lista, poremetio naše planove i usmjerio našu iglu sa kompasa na zapad, ne na istok.
Tako smo umjesto na Indoneziji, završili na Šri Lanki. Naime, 50-ak kilometara od otočja gdje smo trebali ići na Sumatri se oko Božića desio jaki potres te smo nas put morali odgoditi (unatoč kupljenim vizama i kartama)…
I ovaj put smo se zaputili u džunglu, iako ovaj puta drukčiju od ostalih. Naime, ovdje je do prije pet godina bila plantaža kaučuka koju je gospođa Nalini odlučila ponovo vratiti u prvobitno stanje. Zasadili su preko 10 000 autohtonih stabala koje još uvijek nije dovoljno veliko da bude prava džungla, ali je toliko uznapredovalo, da posjed prekriva već prava šuma.
Šri Lanka je tipična tropska zemlja gdje su šume ustuknule pred plantažama, posebice čaja. Ova zemlja poznata je po čaju kojeg i izvozi, ali pod cijenu da je značajan dio zemlje pretvoren u plantaže. Cijela su brda “presvučena” u zeleni ogrtač od čijeg se lišća pravi crni, zeleni ili bijeli topli napitak.
Slično se desilo i s plantažama kaučuka. Dok u svijetu sve više nestaje kišnih šuma, sve su veća i nastojanja da se barem dio njih vrati. Razvoj znanosti pokazao je sve koristi kišnih šuma, ne samo kao riznica biološke raznolikost već i za ljude. Posebno je to izraženo sada, kad se klima globalno mijenja. Zato su mnoge vladine i nevladine organizacije krenule u restauraciju šuma, ali i pojedinci. U Šri Lanki je tako prije pet godina pokrenut projekt Mahausakande u kojem i mi sada sudjelujemo.
Naš zadatak je bio utvrditi koji vodozemci žive na ovom pošumljenom području odnosno ustvrditi njihovu rekolonizaciju. Naime, na brdu iza posjeda se nalazi zaštićeno područje koje omogućuje brojnim vrstama da se prostire i na ovu mladu sumu. Dakle provjeravali smo svaki list, stijenu i grančicu da bi vidjeli koliko vrsta vodozemaca ima. Već prvu večer na terenu smo se ugodno iznenadili te smo u svega 2-3 sata pronašli cak 11 vrsta žaba, od čega neke iznimno rijetke i kritično ugrožene.
Naša potraga se nije svodila samo na šetnju šumama, već smo se verali i po potocima. A da bi nas posao obavili u potpunosti, odnosno da bi pokrili gotovo sva potencijalna staništa žaba, penjali smo se i na drveće. Naime, u džungli se jedan cijeli odvojeni ekosustav nalazi visoko iznad zemlje, u krošnjama drveća. Ceste su životinje koje cijeli svoj život provedu na granama i nikad se ne spuste na tlo. Tako i neke vrste žaba lokvice za razmnožavanje nalaze u pazušcima listova gdje se nakuplja kišnica.
Pošto su se naši preci još davno prilagodili životu na tlu, penjanje nam više nije „u krvi“ pogotovo nama zapadnjacima koji cijeli život provodimo s obje noge čvrsto na zemlji. Da bi ipak savladali evolucijski problem, penjali smo se uz pomoć alpinističke opreme. To uključuje sigurnosno uze kojim smo vezani, pojaseve, kacige, napravice „penjačice“…
Ukupno smo našli 18 vrsta žaba. Posao nam je olakšala gospođa Nalini svime sto je mogla. Spavali smo u modernoj istraživačko-edukativnoj stanici. Prvi susjed nam je bila kobra i opasna zmija krait čije su rupe bile u zidovima stanice. Debljala nas je kuharica Punci Nona, koja nas je bas razmazila raznolikošću i kvalitetom hrane. Na meniju su bile manioka, kruhovac, kokos, i još mnogo toga sto nikad nije prije nije uslo u moja usta. Mljac. Mnogo povrća i voća s tu i tamo mesa, raj za vegetarijance i one koji paze na prehranu.