Stjepan Brodarić se rodio najvjerojatnije oko 1470. u staroj slavonskoj plemićkoj obitelji u koprivničkom prigradskom naselju Jerošin (danas: Herešin). Slavonija je u ono vrijeme obuhvaćala i pojam današnje sjeverozapadne Hrvatske. Obitelj je posjede imala u Križevačkoj županiji, a plemićki pridjevak dobili su po svom drevnom posjedu u toj županiji, po Poljani i Herešinu. Imao je brata Matiju i sestru Jelenu.
Obrazovanje je započeo vjerojatno u Koprivnici, a nastavio u Pečuhu u katedralnoj školi, da bi ga potom pečuški biskup Zsigmond Ernuszt (Žigmund Ernušt, gospodar Koprivničkog i Đurđevačkog vlastelinstva) – (1473.–1505.) poslao na studij u Padovu, s tim da je troškove njegova studija snosio i zagrebački biskup Luka Szegedi. Studij je započeo 1490. godine, a 1506. je stekao doktorat iz kanonskoga prava. Poslije povratka kući kraće vrijeme je radio u kancelariji Tome Bakača, a l508. ga zatičemo kao tajnika pečuškoga biskupa i kancelara Jurja Satmarija (Szatmári György). Ovu potonju funkciju obnašao je duže od jednoga desetljeća. Za vrijeme studija imao je u Zagrebu kanoničku kuriju, ali ju je napustio nakon povratka kući, vjerojatno zbog narušenoga odnosa s biskupom Lukom.
Zbog svojih zasluga godine 1517. dobio je ispravu kojom mu je dopušteno proširenje grba. Odatle znamo da je tada raspolagao pečuškom kanoničkom kurijom i rektoratom kapele svetoga Andrije, jasno zahvaljujući Szatmáriju.U razdoblju od 1521. do 1526. je kao kraljev tajnik obnašao diplomatske zadaće. Godine 1521. je boravio kod poljskog kralja Žigmunda, od 1522. do 1524. je bio izaslanik u Rimu, kao i 1525.–1526. U proljeće 1526. kralj ga je imenovao kancelarom. U siječnju 1522. je kao pečuški prepošt stigao u Rim u svojstvu izaslanika. Godine 1524. je zvanje oltara svete Margarete dobio u svojstvu velikog prepošta i ostrogonskog kanonika, a u jesen iste godine je dobio i pjevačko-kanoničku kuriju. Vjerojatno je nosio i zvanje prepošta Budafelhévíza.
U proljeće 1526. podignut je u zvanje biskupa. Na imenovanje je s pravom mogao računati ne samo zbog dotadašnje vjerne službe, nego i stoga što do tada nitko nije obnašao funkciju kancelara, a da nije imao rang biskupa. Papinski izaslanik Burgio je postigao da srijemski biskup Ladislav Makedonski (Macedóniai László) u zamjenu za funkciju pečuškoga prepošta i čast egerskoga začasnog kanonika, prepusti biskupski naslov. Na vijest o padu Petrovaradina je u pismu odaslanom papi pisao kako je od srijemskoga biskupa ponovo postao pečuški prepošt. Iz Mohačkoga boja je “sretno” pobjegao u Požun (Bratislavu), gdje je kao očevidac napisao najbolji prikaz Mohačke bitke 1526. godine, nakon koje je faktički prestalo postojati Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, a hrvatske zemlje ulaze u sastav Habsburške monarhije. Za hrvatsku književnost je značajan i pisanjem protuturskih govora, od kojih je jedan pisan papi sačuvan. Postao je pečuški (1532.–1537.), te na koncu vácki (1537.–1539.) biskup.
Umro je u Vácu na dužnosti biskupa.