U drugoj polovici 17. stoljeća je većina gospodarskih funkcija bila preseljena u novoformirana predgrađa. Izvan utvrde je preseljeno i središnje groblje, a manja groblja su bila osnovano za nove dijelove naselja.
Uz groblja su bile izgrađene i male kapele od pletera premazanog zemljom. Ranonovovjekovne su kuće bile građene ili obnavljane prema tradicionalnim modelima. U koprivničkim predgrađima je dominirala tradicionalna gradnja pleterom omazanim zemljom. Čak su i objekti javne namjene u predgrađima i ulicama izvan utvrde, poput kapela, bili građeni tradicionalnom gradnjom.
Unutar utvrde je uz kuće građene pleterom omazanim zemljom, bilo tek nekoliko objekata građenih čvršćim materijalom (samostan, crkve, vijećnica, skladišta, oružana, vojno zapovjedništvo, kuća kapetana, župni dvor i sl.). Predgrađa i ulice uz sam rub utvrde su se posebno razvila u smjeru pružanja prometnica prema zapadu, sjeveru i jugu, dok se jača izgradnja uz prometnicu prema istoku početi javljati tek krajem 17. stoljeća.
Na jugu se, najvjerojatnije još u prvoj polovici 17. stoljeća, formiralo predgrađe Brežanec u kojem su bile prisutne isključivo ruralne funkcije. Isto se može ustanoviti za istočni prigradski dio poznatiji kao Miklinovec. Zanimljivo je spomenuti da su se Brežanec i Miklinovec formirali u nešto udaljenijoj zoni od koprivničke utvrde.
Do kraja 17. stoljeća su u Koprivnici prevagnule civilne funkcije nad vojnima. Slična situacija je bila u Križevcima i Legradu, dok je u Varaždinu utjecaj vojske bio znatno manji. Utvrda je pri tome ostala i dalje pretežno vojna, dok je u predgrađima živjelo gotovo isključivo civilno stanovništvo. Pri tome je zanimljivo utvrditi da su administrativne granice grada bile znatno šire od obuhvata «formalnog» grada tijekom čitavog 17. stoljeća, a takva se situacija zadržala do današnjih dana.
Završetak procesa izlaska Koprivnice «iz jezgre» ilustrira opis iz druge polovice 18. stoljeća zabilježen u tajnom izvješćaju pisanom za habsburškog kralja: «Taj grad ima utvrdu, solidno građenu župnu crkvu i župni dvor te mnoge građanske kuće i franjevački samostan. Utvrda se, doduše, ne održava primjerenim popravcima, ima dva hvata dubok i 20 koraka širok jarak s vodom i njezini bedemi dominiraju nad gradom i nad cijelim okolnim krajem i nisu nadvišeni ni s koje strane.
Franjevački samostan, župna crkva i župni dvor nalaze se u toj utvrdi. Njezina obrana u sadašnje, pak, doba nema važnosti, napose stoga što se kuće grada s tri strane vrlo blizu nastavljaju na jarak, a ulice grada tako se daleko šire od utvrde da se putovi koji ulaze u grad iz utvrde više ne može zapriječiti.
Dvije kapele izvan grada – Sv. Magdalena i Sv. Duh – građene su samo od drva. (…) Svim se putovima i zemaljskim cestama koji odavde vode u suho doba može proći teškim kolima i tada se njima još dobro može voziti. No, imaju spužvasto tlo, koje se u kišno doba namoči dvije stope duboko, a na nekim mjestima još i dublje, te time ti putovi i ceste postaju neuporabljivi za takva teška kola.
Stoga se njima u to doba može sasvim teško voziti samo još lakim kolima. Okolne su šume sasvim nevažne. Sastoje se samo od srednje visokih stabala koja rastu vrlo daleko jedna od drugih. Živež se iz okolnih mjesta dovozi ovamo, no ako je potrebno, može se dovesti u Ludbreg, a nakon toga i u Varaždin.»