Cijela trudnoća bila je uredna, sve je išlo svojim tijekom. I onda je uslijedila prva kontrola na ginekološkom odjelu, u 37. tjednu trudnoće.
– U jednom trenutku pregleda, liječnica koja me pregledavala vidjela je da nešto nije u redu. Rekla mi je da me ne želi plašiti, ali da ide po još jednu doktoricu. U tom trenutku sam se ponadala da su u pitanju blizanci, još sam se i razveselila. A onda je uslijedio šok. Druga je doktorica došla i potvrdila da su mojoj curici crijeva izvan tijela i da će hitno morati na operaciju kada se rodi. Prvo su nam rekli da su samo crijeva vani, no kasnije se pokazalo da je i želudac – prisjetila se Danijela Sabolović iz Reke kraj Koprivnice, majka četverogodišnje Lore koja se rodila s rijetkim poremećajem zvanim Gastroshiza.
Riječ je zapravo o ispadanju trbušnih organa kroz trbušnu stijenku.
Iako je do poroda imala još tri tjedna, liječnici su je, obzirom na situaciju, naručili na porod carskim rezom. No, zbog stresa koji je doživjela, kada je saznala što se događa s njezinim djetetom, vrlo brzo je dobila trudove i hitno je sa suprugom Igorom krenula za Zagreb, u Petrovu bolnicu.
– Poželjela sam da taj porod bude što kasnije, da bude što dulje u meni jer je tako sve bilo u redu, mada nije bilo. Dok je bila u trbuhu, bila je sigurna. Kada sam rodila, jako me bilo strah jer ništa nisam znala. Rodila sam u Petrovoj, apgar joj bio 10/10, bila je 2990 grama teška i 49 centimetara duga. Dok sam je rodila, nisam je praktički ni vidjela. Samo sam primijetila da ima puno crne kose i odmah su je po hitnom postupku odvezi u KBC Rebro na operaciju. Vidjela sam ju tek drugi dan. Bilo me baš briga što nisam smjela ni hodati, otišla sam k njoj na Rebro. Morala sam ju vidjeti – ispričala nam je majka Danijela.
Suze nije mogla suspregnuti kad je prvi put kako treba ugledala svoju djevojčicu, a istovremeno je osjećala i sreću i tugu. Sreću jer je postala majka, a tugu jer se njezina curica borila za život.
– Nisam ju smjela ni dirati ni ništa. Počela sam samo jako plakati. Onda su mi liječnici rekli neka to ne radim blizu nje jer će ona to osjetiti, neka radije napustim sobu gdje je bila i isplačem se dalje od nje. Od tada sam svaki put kad mi je bilo teško, plakala u jednoj čekaonici gdje smo se oblačili u kute. Do godine dana imala je četiri operacije, a onda smo se na petu vraćali s godinu dana. Bila je šest mjeseci u bolnici – kazala nam je D. Sabolović.
Prva dva tjedna je svaki dan putovala u Zagreb. No, kad je shvatila da njezina Lora neće tako skoro kući, preselila je na to vrijeme u glavni grad. Smještaj je našla u Marijinom domu, gdje su inače smješteni roditelji kojima djeca borave u bolnici.
– Smještaj je bio blizu bolnice pa sam bez problema mogla k Lori. Čak sam i fakultet zamrznula da bi se mogla posvetiti brizi oko nje, nisam jednostavno psihički bila jaka i nisam mogla učiti dok je ona ležala u bolnici. U inkubatoru je bila oko dva mjeseca, a onda u toplom krevetiću. On je sličan inkubatoru, samo što je otvoren. Prvi put su mi je dali u ruke kada je imala mjesec dana. Bila je spojena na hrpu žica, nisam ni znala kako da ju primim, bojala sam se da joj nešto ne napravim. Suprug i ja nismo nikada u isto vrijeme mogli biti kod nje pa smo išli naizmjence. On je morao raditi pa bi dok je mogao, dolazio k nama – prisjetila se ona.
Puno su joj u tim trenucima značili susreti s roditeljima koji su bili u situaciji kao što su oni, jer su bili u ‘istoj koži’. Svaki je dan imala samo šest sati da bude uz svoje dijete. Posjete su ipak bile ograničene.
– Čak sam i jednu Novu godinu čekala kraj nje u bolnici. Sjećam se, jednom sam došla, čekali smo operaciju… I dođemo i vidim da Lore nema u krevetu. Uhvatila me panika gdje je. No, prije nego što smo mi došli, oslobodila se sala i bili su je odvezli na operaciju. Nisu nam to bili rekli pa smo doživjeli popriličan stres kad smo vidjeli da je nema u krevetu. No nakon sve muke i stresa, crijeva su joj samostalno proradila nakon mjesec dana – ispričala nam je.
Malenu Loru život zaista nije mazio. Prošla je već pet operacija, a kao da to nije bilo dosta, ova hrabra djevojčica preživjela je sedam sepsi, pet bakterijskih i dvije gljivične, koje su inače izuzetno opasne.
– Jednom je istovremeno uzimala tri antibiotika. Bila je puna uboda od injekcija, po rukama i po nogama, kad više nije bilo mjesta, onda su ju pikali po glavi. Bilo je teško, ali nikad nisam ni pomislila da će se nešto loše dogoditi. Bila sam pozitivna od samog početka i uvijek sam mislila da će biti dobro. Kada je išla na zatvaranje trbuha, imala je godinu i dva mjeseca. Inače je imala vrećicu stomu i hranila se na sondu. Nije htjela jesti pa je morala imati sondu, a to je bilo puno gore nego stoma jer smo ju morali gurati kroz nos, a to sam ja radila. Kroz igru bi je pak onda znala iščupati, kako je to samo bilo teško. Morala se mijenjati svaka tri dana, a ona bi ju čak tri puta u jednom danu iščupala. Sondu je imala do sedam i pol mjeseci, zamislite kako nam je bilo. Trzali smo i na najmanji kašalj, skakali na noge jer smo se bojali. Iskreno, doktori se danas čude kako se Lora brzo oporavila. Baš je bila loše. Nismo ni znali kako je loše ona zapravo bila, nisu nam to htjeli ni reći – sretni su Igor i Danijela što je to vrijeme sada daleko iza njih.
Tamo su stekli i prijatelje pa se vrlo rado druže s jednom obitelji iz Bjelovara. Poseban dojam na njih je ostavila, posebice na Danijelu, malena djevojčica koja je u to isto vrijeme bila u bolnici kad i Lora, a imala je tumor na bubregu.
– Ona je iz Sarajeva. Jako draga curica, baš je zračila. Uz nju mi je čak bilo puno lakše, kada sam se s njom družila. U bolnici su svi bili super, od liječnika do medicinskih sestara. Stvarno su brinuli o njima, o svoj djeci tamo. Po cijele dane i noći. Jako su brižni i pažljivi, svaka im čast. Lora je bila tamo jedna od najdužih pacijenata, s obzirom na stanje – kazala je D. Sabolović.
Lora je danas zdrava djevojčica. Ide u vrtić koji voli, vedra je i vesela te zaigrana, baš kao što i priliči djevojčici njezinih godina. Za razgovor s nama baš i nije bila raspoložena, ali zato je bila za fotkanje. No, kratko nam je rekla da bi kada odraste željela biti liječnica.
– Sve je u redu, sada samo idemo jednom godišnje na kontrole, jer postoji mogućnost da dobije bruh, no to nas nakon svega ne brine. Može biti, a i ne mora, to je najmanji problem. Smije sve jesti i nema zabrana. Niti zaostaje težinom ili visinom, sve je baš kako treba biti. Lora je vesela i zvrkasta i od jutra pjeva, a obožava i skakati u trampolinu. Evo sad se jako veseli moru, jedva čeka da idemo. Još nije ni svjesna što joj se sve izdogađalo. Pogleda trbuščić i vidi da nema pupak, već ožiljak. No, mi niti to posebno skrivamo, niti pokazujemo. Jednostavno se ponašamo normalno pa je tako i njoj. Eto, po tome je posebna, nema niti jedne takve djevojčice – kažu nam s osmijehom na licu njezini roditelji.
A prije otprilike dva mjeseca Lora je dobila i malenu sestricu Vitu koju posebno voli. To nam je pokazala s bezbroj poljubaca i zagrljaja koje joj je dala kada smo bili tamo.
Mali borac, ova mala lavica uživa u svakom trenutku svog bezbrižnog djetinjstva, a odlasci liječniku vesele ju jer je to prilika da s roditeljima skokne u zagrebački Zoološki vrt.
