Pero Tomas, 23-godišnji tjelograditelj iz Koprivnice, točnije iz prigradskog naselja Kunovec Breg, svjetski je seniorski prvak u fitnessu po WFF federaciji.

Pero je prošlih godina osvajao odličja svjetskog prvaka i Mr. Universea u bodybuildingu u juniorskoj konkurenciji, a ova titula mu je dosad najveći uspjeh.

S Perom Tomasom, velikim sportašom te skromnim i „sasvim običnim” mladićem, razgovarali smo u njegovom domu u Kunovec Bregu.

Maltarove zasluge

Na početku nam je otkrio kako je zavolio bodybuilding.

– Prije svega, nisam ni znao da ga volim, sve dok se s 12 godina nisam počeo baviti njime jer sam imao skoliozu. Bio sam premršav i morao sam ići na fizikalne terapije da bih ojačao muskulaturu leđa, da bi imalo što držati leđa, jer sam po genetici na svog oca, a on je do 30 godina bio jako mršav čovjek. Bio sam premršav, kičma se vijala, doktori su rekli ‘fizikalna terapija’, a u to isto vrijeme moj četiri godine stariji brat počeo se zanimati za taj sport – rekao je Pero i nastavio:

– Izrađivao je doma betonske utege, koje još uvijek imam na tavanu, a tata mu je u tome nešto pomogao. Kako sam ja radio fizikalne terapije, to je bila tjelovježba, uključio sam se i u treniranje s bratom. Obojica smo to jako zavoljeli, no brat je otišao na faks medicine, pa mu je i uz najbolju volju bilo teško to dalje usporedno raditi. Ja sam od svoje 12. godine dosad skoro bez stajanja trenirao. Sveukupno sam odmorio dva tjedna, jedan tjedan je bila pretreniranost, a jedan tjedan bolest. Svih ovih 11 godina nisam bio hvala Bogu previše bolestan. Sve su to bile male, sitne virozice, prehlade, koje ja riješim daljnjim treningom jer je moj imunitet toliko jak da ga se više ne može samo tako srušiti.

Sa 16 godina sam na bratov nagovor otišao u obližnju teretanu, kod Zlatana, gdje je moj još uvijek aktualni trener Danijel Maltar držao tu teretanu. On je u to vrijeme bio u formi i bavio se bodybuildingom, bio je višestruki prvak Hrvatske. Odmah sam ga, na licu mjesta, pitao da li bih se i ja mogao natjecati. Kad me vidio, rekao je ‘joj, treba tu puno posla’, jer ja kod kuće uopće nisam „radio” noge. Nisam imao puno znanja, poslije treninga sam jeo pizzu, ili što mi je došlo pod ruku. No, imao sam velike sreće što sam došao k njemu, on je diplomirani nutricionist i višestruki prvak u bodybuildingu, a u ovom trenutku je sigurno jedan od najvećih znalaca tog sporta u Hrvatskoj. Imao sam toliko sreće da sam baš potrefio na najvećeg genijalca u našoj državi, ako ne i šire, samo da se malo više čuje za njega i da se malo više ljudi zainteresira za taj sport. On se i dan-danas razvija uz mene, još i više, ali da nije bilo njega ja ne bih sve ovo postigao. Sa 16 godina sam krenuo raditi s njim, surađujemo šest-sedam godina, a natječemo se od moje 17. godine.

Schwarzeneggerovim stopama

Koje uspjehe biste izdvojili kao najvažnije?

– Kad sam se tek počeo natjecati, bilo je tu i tamo neko natjecanje. Nije bilo ni cilja, više toliko da se osjećam dobro, jer se uvijek nakon treninga osjećam odlično. Prvi put sam želju da nešto ostvarim dobio 2010. godine, kad se otvorila prilika da odem na Svjetsko prvenstvo na Maltu. Slovenci su tu odigrali značajnu ulogu, jer su igrom slučaja vidjeli u meni potencijal već tad i ponudili mi da me povedu, da mi pomognu sufinanciranjem puta. Otišao sam taj prvi put samo da odem, da vidim gdje sam u svijetu kao takav, pa makar to bilo i zadnji put. Potrudio sam se maksimalno, bilo je to proljeće 2010., napravio sam formu kako sam se dogovorio s trenerom i osvojio drugo mjesto u juniorima po NABBA federaciji. U tom trenutku sam vidio da to i nije tako loš rezultat i da bi se to moglo još puno bolje s obzirom na to koliko sam u tom sportu, koliko sam još mlad. Onda se otvorila solucija za Mr. Universe u Engleskoj u jesen 2010. godine, za šest mjeseci. Tada sam stisnuo još bolje dijetu, bila je to moja najuspješnija godina, na 10 natjecanja osvojio sam 10 medalja.

Postao sam juniorski Mr. Universe, taj uspjeh uspoređujem s ovom svjetskom titulom iz Austrije. Otvorila su mi se sva vrata odjednom, postalo je zbilja moguće da ja iz Hrvatske nešto napravim. Drugi sam Hrvat koji je uopće došao na to natjecanje, i odmah sam pobijedio, što mi je tada bilo fascinantno, a nisam valjda ni godinu kasnije još bio svjestan kakav sam uspjeh postigao.

Još sam kao junior osvojio IBFF federaciju dva puta 2010. i 2011. godine, jednom i seniorsku kao junior i WFF fitness svjetsko prvenstvo sam također osvojio, u konkurenciji 25 juniora uspio sam pobijediti. To su tri svjetske titule po različitim federacijama, fitness, bodybuilding i fitness i NABBA, kao najbitnija svjetska titula.

S 1500 kuna mjesečno do svjetskog vrha

U kakvim ste se uvjetima pripremali za osvajanje naslova svjetskog prvaka?

– Ove godine sam se uz minimalne pripreme, bez zaposlenja i bez velikih očekivanja krenuo natjecati bez ikakvih očekivanja, samo zato jer volim taj sport. Rekao sam da nema veze kakvi će biti rezultati, da ću dati sve od sebe. Napravili smo neke promjene, korekcije u prehrani, korekcije u samoj završnici priprema, pražnjenje i punjenje glikogena, dehidracija na jedan drugi način. Izbacili smo diuretik, i jako sam sretan što smo to uspjeli, i još smo neke finese napravili, nakon čega se ispostavilo da sam uspio postići još daleko bolju formu.

Na četiri natjecanja ove jeseni osvojio sam tri zlata i jedno srebro, što je maksimalan uspjeh s obzirom da sam dao 30 posto od svog maksimuma, a to je zapravo 30 posto financijski. Sa 1500 kuna mjesečno pripremao sam se duže od šest mjeseci, jer imam malo novca i nisam zaposlen. Tu su mi jako puno pomogli moj trener sa suplementima i moji roditelji u prehrani. Dalje je bilo na meni, što ću i kako trenirati, i koliko ću biti jak karakter da to sve izdržim. Naglašavam da sam jako zaljubljen u taj sport, motiviran, volim ga strašno, od malih nogu. Dao sam svoj maksimum, i ove sezone sam za zagrijavanje otišao kao počasni gost u Brčko, gdje sam bio apsolutni pobjednik. Dalje je bila IBFF federacija u Portorožu, gdje sam bio drugi. To je za mene bio velik rezultat jer sam po prvi put na natjecanju stao kraj profesionalca.

U Švicarskoj sam nastupio na vrlo jakom Grand Prixu u Zürichu, gdje je u jako velikoj konkurenciji sucima bilo jako gusto i teško odlučiti između velikog Rusa i mene. No, rekli su da sam pobijedio zbog sklada i simetrije. Sveukupno sam na tom natjecanju bio treći, osvojio sam neke sitne novce s kojima sam si mogao pokriti troškove i uputiti se u Austriju. Bilo je u planu još i juniorsko WABBA Mr. Universe, ali sam u Austriji pomeo seniorsku konkurenciju i bio a
psolutni pobjednik u dosad najvećoj konkurenciji. Deset natjecatelja bilo je u mojoj extreme body kategoriji, najtežoj u toj federaciji. S 23 godine uspio sam pobijediti u najtežoj seniorskoj kategoriji i biti apsolutni pobjednik. Upravo zato sam rekao da je dosta, da je sezona gotova jer sam postigao svoj najveći rezultat.

Treniram s guštom svaki dan

Koliko vremena provedete trenirajući?

– Iako je sezona završila, ja sam jedva čekao da napravim trening pun snage, jer mi je jako teško trenirati kad sam iscrpljen, na ribi, bez energije. U tim trenucima treninzi su jako teški, jer jednostavno nemaš energije, gubiš volju i motivaciju. Izdržao sam to, i sad kad je završila sezona ja opet treniram gotovo svaki dan, mislim da treba iskoristiti ovaj prazni glikogen, dok se puni. Nakon natjecanja sam dobio 10 kila, zbog vode i glikogena kojeg sam punio. To je vrijeme u kojem mnogi bilderi griješe, jer ne treniraju i oporavljaju se, odmaraju jer im je tijelo iscrpljeno. Jest, i moje je iscrpljeno, ali izdržavam treninge i s guštom treniram svaki dan. U pripremama je također trening bio svaki dan, osim tri dana pred natjecanje.

Koliko je to dnevno?

– Ovisi o mišićnoj skupini koju treniram, ali to nikad nije ispod dva sata, a nekad se to zna odužiti i na četiri sata, ako je to neka veća mišićna skupina u kombinaciji s nogama.

Kakva je zapravo razlika između fitnessa i bodybuildinga?

– Fitness je sve popularniji u Europi i u svijetu jer je ljepši oku. Fitness je nešto što se zove idealna visina i kilaža, znači ako ste visoki 180 cm, idealna kilaža bi bila pet kila gore ili dolje, to bi bio neki fitness izgled, naravno uz dobru formu, uz minimalne masnoće u tijelu i uz ispražnjenu vodu i glikogen. Postoji i bodyfitness, to sam recimo ja, nešto između bodybuildinga i fitnessa. A sam bodybuilding bi bio daleko veća mišićna masa od visine. Primjerice, visoki ste 180, a imate 110 ili 120 kilograma. To je svakako puno teže postići nego fitness, i zato tko voli bodybuilding tome se uistinu divi. No, svatko ima svoj ukus.

Što suci ocjenjuju na natjecanju?

– Ovisno o kategoriji, poreda se nas 15 – 20 na bini, sudaca ima oko 15. Oni po sedam osnovnih poza ocjenjuju nastup, profesionalnost pozinga (svaku pozu trebaš pokazati najbolje moguće), mišićnu masu, mišićnu definiciju (što više detalja), formu, koliko je vode po kojem tkivu. Sam nastup je jako bitan, jer možeš ti izgledati zaista dobro, a da ne znaš to pokazati. To je vizualan sport, sve se bazira na tome kako ćeš izgledati tu minutu na toj bini. Profesionalnost nastupa od velike je važnosti, trebaš dominirati na taj način da ljudi gledaju baš tebe, da za to imaju razloga, i da privučeš najveću pozornost na sebe.

Bez masnoća i brzih šećera

Kakva vam je prehrana, čega se odričete?

– Dijeta ovisi o čovjeku. Ja znam što trebam napraviti da postignem svoju najbolju formu, i mišićnu masu i definiciju. Mogu govoriti o svojoj dijeti, koja vjerojatno nije ni slična nekim drugim dijetama ili nekim drugim ljudima koji se natječu, jer svatko bira svoj način pripreme. Najbolje treba upoznati svoje tijelo, da bi znao kako ono reagira na nešto. Naravno, ne smijem unositi brze šećere, masnoće, nešto što zadržava višak energije, čak i višak ugljikohidrata. Moje su pripreme šest mjeseci, da stignem napraviti nešto. Prva tri-četiri mjeseca radim na mišićnoj masi, unosim što je moguće više bjelančevina i ugljikohidrata. Moram biti snažan, moram raditi treninge, kako bi moja mišićna masa rasla. Zadnja dva mjeseca postrožujem dijetu na način da ugljikohidrate smanjujem od jutra prema večeri. Što se više bliži natjecanje, moji se ugljikohidrati sve više smanjuju, čak do te mjere da spadaju samo na doručak. Dalje uzimam samo bjelančevine, i samim tim savkog dana, svake večeri praznim glikogen i moje tijelo koristi masnoće iz mojih izvora. I tako se postiže forma. Što dulje to uspijevate izdržati, postići ćete i bolju formu.

Zadnji tjedan je specifičan, u njemu radim potpuno micanje ugljikohidrata. U zadnjih pet dana, ako je u subotu natjecanje, od ponedjeljka do petka jedem isključivo ribu na vodi, to mi je doručak, ručak i večera, također i međuobroci. Koristim oslić, bakalar, tunu, ali niti gram ugljikohidrata tih pet dana. Samim tim tijelo je prisiljeno snažno koristiti zalihe masnoća koje imate kod sebe, i opet zadržavate formu. Po nutricionizmu je pet dana i neki maksimum gdje tijelo može izdržati, sve dalje od toga je jako iscrpljivanje tijela i ne treba ići dalje od toga. Ja sam jednom prilikom to ispričao, a jedan me dečko nije razumio, pa je 15 dana izdržao na tome. Svaka čast što si ti izdržao, ali to više nije bilo dobro za tvoje tijelo. Zadnje dane se radi dehidracija. Rekao sam već prije da sam maknuo diuretik, što je bila najopasnija stvar u tom sportu. Nisam ni znao s čim se igram, a sad vodu izbacujem prirodnim diureticima kao što su zeleni čaj i kava, pijem ga od srijede do petka, samim tim moji bubrezi su naviknuti na rad, i tako izbacujem vodu. U subotu na dan natjecanja prestajem piti vodu, u zadnjih šest sati izbacim vodu i tako dolazim do najbolje forme.

Zanimljivo je da je troškove dodataka prehrani snosio vaš trener Maltar?

– Izdvajao je 1500 kuna mjesečno, koliko je mogao izdvojiti. Imali smo i pomoć od sponzora Weidera, a inače kad bi uzeli sve što mi treba, bilo bi toga za 5000 kuna mjesečno. Naravno da to nije bilo moguće jer bi to bio veliki financijski trošak i za njega. No, izdvojio je koliko je mogao, ja sam mu jako zahvalan, jer bez njega sve ovo ne bi ni bilo moguće.

Male tvrtke pomažu, veliki sponzori ga zaobilaze

Pero je inače po struci medicinski tehničar, radio je u koprivničkoj bolnici na zamjeni, ali je trenutno bez posla. Stoga mu je u bavljenju ovim sportom bila potrebna i pomoć sponzora.

– Što se tiče sponzora, od 2010. godine smo vidjeli da nam treba pomoć, da ne možemo sami, i tražili smo i velike i male firme da nam pomognu. Kod malih smo nešto dobili, kod velikih smo se razočarali. Ni dan danas mi nije jasno kako ne vide svrhu pomoći jednog sportaša koji je obilazio Europu. A mnoge te velike firme zaista trebaju promociju po Europi jer na tom tržištu prodaju svoje proizvode. Ne znam zašto je to tako, vjerojatno zato što bodybuilding i fitness nisu dovoljno promovirani kod nas, ni u medijima. Mnogi ni ne znaju kakav je to sport, što se u njemu radi, pa samim tim mnogim ljudima nažalost uopće nismo interesantni. Naglašavam da su fitness i bodybuilding baza svih sportova, svaki sportaš, i rukometaš i nogometaš, ako želi biti profesionalan, morao bi se uz svoj sport baviti i tjelovježbom, da bi njegovo tijelo sve to moglo izdržati. Ne znam zašto je to tako u našoj državi, zašto se ljudi više ne interesiraju.

Moja je velika želja promovirati taj sport u mojoj generaciji, ali u mlađoj i starijoj. Želio bih potaknuti ljude da ne troše vrijeme na terase, na kave, parkove i kojekakve izlaske. U jednom izlasku potroše koliko košta mjesečna članarina u teretani. Svake subote imaju novce potrošiti na sav taj alkohol i provod, a 200 kuna za teretanu im je previše. Htio bih potaknuti svoju generaciju da osjeti taj način života, jer osjećaj poslije treninga je osjećaj zdravlja. Prokrvljenost cijelog tijela, bez bolova, dobra prehrana. Koliko se čovjek bolje osjeća kad se zdravo hrani, to zna samo onaj koji se tim bavi. A sve je više bolesti jer nas stil života uništava. Zdravo mlado tijelo će sve izdržati i neće osjetiti nikakve posljedice dok je čovjek mlad, ali dok prođe trideseta ili četrdeseta, pa i pedeseta ovisno o tome kako je tko živio, onda se posljedice osjećaju. Sve se ranije javlja dijabetes, a to je zato što nam je prehrana, kao i police u trgovinama, puna šećera. Kad uđem u trgovinu, gotovo da nemam što drugo kupiti osim vode. Zašto je to u Koprivnici tako, zašto ne postoji niti jedan dućan sa zdravim suplementima? Nevjerojatno da uopće nema svijesti o tome kako se zdravo hraniti, nitko da se pokrene i počne nešto raditi.

Ne mogu otići tek tako

Jesu li vas povezivali sa steroidima?

– Jasno da su me povezivali, no ja s tim nemam ništa. Nažalost, najviše jala, najviše negativne energije i najviše negativnih komentara i neprijateljski nastrojenih ljudi je zapravo ovdje, u Koprivnici. Izvana nisam dobio niti jedan negativni komentar, niti jednu negativnu riječ. Ljudi iz drugih sredina za mene imaju samo riječi hvale. Naravno, ima i u Koprivnici onih koji cijene ovo čime se bavim i što sam postigao.

Koliko vam je pomogao Grad Koprivnica?

– Omogućili su mi treninge u Fitness centru na Cerinama, a pomažu mi i kad je potreban prijevoz. Također je značajna pomoć koju imam od sitnih sponzora, poput Deniskomerca.

Ipak, dojam je da bi vam negdje u inozemstvu vjerojatno bilo lakše razvijati karijeru?

– Istina je da sam imao ponuda iz SAD-a, Škotske, Italije, Njemačke, Engleske, pa i Švicarske. Međutim, ja bih želio u ovom sportu biti uspješan da mi je to hobi, nisam pobornik toga da idem van zbog hobija. Ne mogu otići tek tako, čekam da mi djevojka završi fakultet. Možda će se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju nešto otvoriti, ali znate kako se kaže, doma je najljepše. Odlazak od kuće je teška odluka s kojom ne želim srljati.

Kako onda vidite svoju budućnost?

– Volio bih trenirati cijeli život, a želja mi je otvoriti svoj fitness centar i živjeti od toga – rekao je na kraju Pero Tomas.