I prvo su ti zubi naciljali mene. Kao u akcijskom filmu sam projurio naprijed, prepun opreme na sebi. Izbjegavao sam drveće i grmlje, ali shvatih da nisam brži.
Kad se krećete tropima Afrike, Azije i Latinske Amerike, mnogo toga vas može gricnuti, sisati krv, upiknuti, zgaziti, otrovati, progutati…lavovi, tigrovi, crne mambe, nilski konji (u Africi više ljudi ubiju nego neka druga životinja), škorpioni, pčele ubojice, električni somovi, šišmiši vampiri… da ne spominjem boleštine, parazite i ostalu gamad, brrr.
I za deset godina boravka u tim tropima nikad nisam imao ozbiljnijih problema s time, ali sam u Amazoni umalo stradao od jednog biljojeda. Vegetarijanca. I to ne nekog nosoroga ili slona od tonu dvije koji bi od mene napravio palačinku već od manjeg tapira. Plašljivog šumskog stvora koji je na meniju puma i jaguara, na meti otrovnih strelica Indijanaca i puški modernih lovaca. Tapir – neka nesretna kombinacija svinje i slona, a u stvari je najsrodniji konju. Kratka surla visi mu s debeljkastog svinjskog tijela, a ispod nje se kriju čvrsti zubi. S njima kloca, melje, žvače…u prah pretvara sve biljno što mu se nađe na putu, osim naravno drveća. I jedan, takav se motao oko istraživačke stanice u Ekvadoru. Bolje rečeno jedna takva. Roditelje su joj ubili i pojeli Indijanci (možda isti onaj koji me je prije nekoliko brojeva bockao trometarskim kopljem), ali su ju prihvatili znanstvenici oko stanice. Ona je dakako divlji stvor koji spava i kreće se u džungli, ali pojavi se tu i tamo oko stanice i nađe neki ostatak hrane od ljudi. Privikla se na dvonožne znanstvenike i često im pravi društvo na terenu. Bolje rečeno, gazi nam po opremi i ruši transekte.
I jednom smo se vraćali u njenom društvu i skoro već došli do stanice te smo trebali samo proći brvno preko dubokog potoka. Kako papkari baš nisu vješti hodanju po srušenom stablu, tapirka je odlučila preplivati vodu. I već je došla na drugu obalu kadli… S podivljalim izrazom lica (ako se tako uopće može opisati životinja) zaletjela se u punom gasu od potoka prema gustoći džungle. S nevjericom smo ju gledali kako sve puca pod njenim nogama, a još više kad se okrenula nakon pedesetak metara i krenula direktno na nas! Ovo nije moguće, pomislih, ali bome je! Tristo kila žive vage u punom naletu se približavalo nama i da se nismo izmaknuli, oborila bi nas kao čunjeve u kuglani. Promašila je, ali ne i odustala od nauma da nas napadne. Iako je teško bilo u hipu procijeniti koje su opasnosti, jer i sama njena težina je garant barem prijeloma, ali ipak su se iskristalizirali njeni zubi kao najveći problem. Ako može kao od šale precvikati lijanu promjera desetak centimetara, onda bi s lakoćom pokidala mišiće i tetive te skršila kosti.
I prvo su ti zubi naciljali mene. Kao u akcijskom filmu sam projurio naprijed, prepun opreme na sebi. Izbjegavao sam drveće i grmlje, ali shvatih da nisam brži. Primih se onda za drvo i zakočih dok je tapirka projurila pokraj mene. I tako par puta. Onda sam našao veliko stablo i skrivao sam se za njega, doslovno se vrteći oko njega kao Tom i Jerry. Onda je vidjela Olju i Krunu te krenula prema njima.
Odložih opremu i potražih neko oružje. Našao sam neku tešku botu i krenuo u protunapad. I dok je naganjala Olju oko drveća, klepnuo sam ju punom snagom. Bota se skršila u tisuću komadića, ali zvijer ju nije očito ni osjetila – njena tvrda koža štiti ju od šiljatih očnjaka jaguara, a kako ne bi od malo drveta.
I tako je to trajalo ni sam ne znam koliko vremena. Kao u crtiću smo se najuravali, šteta što nas netko nije snimao. Izgledalo bi to na ekranu vrlo komično, ali u stvarnosti je to bilo smrtno ozbiljno. I onda se primirila i kao da se ništa nije desilo, tapirka se smirila i nestala u šumi. A taman sam našao jednu šiljatu granu spreman da ju zarijem u grlo. I dan danas ne znam što joj se desilo. Da li ju je uhvatila panika od utapanja u potoku, ili ju je ugrizla neka zmija, pčela ili slično…žrtava nije bilo, a od sada su mi tapiri na listi opasnih životinja.
