Iz najstarijeg popisa pristojbi, koji obuhvaća razdoblje od 1671. do 1674. godine, vidi se da su pristojbe tridesetnici plaćali uglavnom stanovnici iz Legrada i okolice.
Iako je bila trgovina s Osmanskim Carstvom bila onemogućavana, od druge polovice 17. stoljeća imamo podatke da se ona odvijala i podravskim prostorima koji su na rijeci Dravi graničili s osmanskim teritorijima.
Na Hrvatsko-slavonskom saboru održanom 1660. godine određeno je da se u Koprivnici ili Drnju podigne tridesetnica (svojevrsna carinarnica) gdje će se plaćati tridesetina na trgovinu robom uvezenom iz Osmanskim Carstvom. Od plaćanja robe su trebale biti oproštene stvari koje su zarobljenici donašali za svoju otkupninu. No, Koprivnica nije uspjela postati sjedište tridesetnice za koju je bilo odlučeno da se osnuje u obližnjoj utvrdi Drnje. Prijelaz sa tridesetnicom je postojao i dalje pa se 1681. godine spominju odredbe Hrvatsko-slavonskog sabora po kojima se morala davati desetina na robu uvezenu iz Osmanskog Carstva kod Drnja, što pokazuje da su Podravci trgovali s osmnskim trgovcima.
Uz drnjansku tridesetnicu, od osobite je važnosti bila tridesetnica u Legradu. Najstariji podaci koji govore o filijali legradske tridesetnice su od 3. travnja 1671. godine. Iako se o izrijekom ne spominje u izvorima, najvjerojatnije je bila filijala tridesetnice u Nedelišću. Filijalu tridesetnice je tada vodio Juraj Frančić, koji je kasnije postao prvi tridesetničar samostalne legradske tridesetnice. Iz najstarijeg popisa pristojbi, koji obuhvaća razdoblje od 1671. do 1674. godine, vidi se da su pristojbe tridesetnici plaćali uglavnom stanovnici iz Legrada i okolice. Od kraja 17. stoljeća su legradsku tridesetnicu vodili Ivan Husić (1695.), Petar Nagy (1698.), Ivan Malik (1698-1712.) itd. U Malikovo vrijeme sačuvano je nekoliko izvješća o pristojbama koje su pojedinci plaćali legradskoj tridesetnici, koje ukazuju na to da je Legrad bio jedno od najvažnijih mjesta za razmjenu s Osmanskim Carstvom.
