Uz promjene na Suncu i vulkani su bili jedan od faktora koji su utjecali na učinke „malog ledenog doba“. Snažne erupcije vulkanske prašine dovodile su do odbijanja većeg dijela sunčeve energije, te je dolazilo do zahlađenja i smanjenja količine uroda te do gladi i izbijanja epidemija. Osvrnuti ću se na pet izabranih vulkanskih erupcija (1600., 1631., 1783., 1809. i 1815.) uz opaske na neke od izvora koji govore o njihovim posljedicama u Podravini s time da napominjem kako o ovoj problematici postoji bogata građa koju valja zasebno i podrobnije istražiti.
Erupcija vulkana Huaynaputina 1600. godine u južnom Peruu. Valvasor je zabilježio visoki snijeg krajem rujna 1601. u Kranjskoj, a Sava je 1605. poplavila okolne krajeve. U Mađarskoj se nakon višemjesečnog razdoblja bez padalina, tek na jesen 1601. Pojavio visok snijeg, a i Dunav se zaledio. Godine 1602. je tijekom opsade u okolici Budima padala dugotrajna kiša po jednoj kronici, dok je prema drugoj tamo vladala jaka zima.
Sniženje temperatura krajem 16. stoljeća bilo je vidljivo i u europskom dijelu Osmanskog Carstva. Niske temperature oko 1600. bile su povezane s obranom nekih pograničnih utvrda kao npr. Koprivnice u tzv. Dugom ratu. Kada je koprivnički zapovjednik Alban Grasswein 27. siječnja 1600. sa svojom vojskom ušao u Slavoniju pod osmanskom vlašću bio je snijeg. Koprivnicu je u jednom napadu 1601. spasila jaka zima. Zapovjednik koprivničke utvrde Alban Graswein je opisao ovaj napad: «Velika osmanska vojska stigla je do utvrde, koja je bila okovana ledom. Jarci s vodom su bili potpuno zamrznuti. Pristup utvrdi je bio olakšan. Osmanlije su se sklonili u staje i kućerke koje su našli izvan utvrde, ali zima je bila toliko jaka da su, nakon kraćeg zadržavanja, odustali od opsade i napada na utvrdu.» Godine 1603. zima je bila tolika da su se zamrzle Mura i Drava, što je pružilo mogućnost Osmanlijama i njihovim saveznicima Tatarima da upadnu i opljačkaju Međimurje, kao i okolicu Koprivnice.
Još jedan podatak ilustrira vremenske prilike početkom 17. stoljeća. Leopold Grafenauer se 1604. iz Radgone tužio staležima da nema nikakvog spremišta za čuvanje građevnog alata, koji je vani na snijegu, kiši i lošem vremenu propadao. Preko zime je Ottaviano Zanolli, glavni graditelj Hrvatsko-slavonske krajine, morao čekati u Radgoni na prestanak kiša i lijepo vrijeme kako bi se ponovo zaputio na posao u Varaždinski generalat. U budućim bi istraživanjima valjalo utvrditi mogu li se posljedice ove erupcije uočiti i na druge načine u Podravini.
Erupcija vulkana (zapravo pukotine) Laki (Lakagígar) na Islandu je 1783. preko cijele zapadne Europe izbacila sumpor koji je pobio tisuće ljudi Erupcija je trajala gotovo osam mjeseci – od 9. lipnja 1783. do 7. veljače 1784. – osam mjeseci erupcije u kojoj je bilo oslobođeno oko osam milijuna tona otrovnog fluora i oko 122 milijuna tona sumpornih plinova, a sumporna kiselina se pretvorena u aerosoli i proširila diljem Europe. Tako je nastala gusta magla koja je izazivala iritaciju očiju, a osjetio se smrad sumpora te se vidjela korozija metala uz taloženje prašine s primjesama sumpora i željeza. Plinovi su nakon 12-tak dana došli do prostora pod osmanskom vlašću (udaljeni oko 3 000 km od Islanda na kojemu je tih godina zabilježena “glad od izmaglice”). Podaci o negativnim prirodnom prirastu nekih župa govore u prilog tome da su se posljedice ove erupcije mogle osjetiti i u Podravini. Npr. u župama Virje i Miholjanec je vidljiv negativni prirodni prirast u razdoblju 1787.-1789., u Varaždinu od 1785. do 1789., za župu Đurđevac je za godine 1787. i 1788. vidljiva kriza vjenčanja. U župi Križevce smanjen je broj vjenčanja 1785., 1788. i 1789., u župi Ludbreg 1785., a u župi Kuzminec u razdoblju 1785.-1788. Negativni prirodni prirast je u razdoblju 1784.-1789. zabilježen u župi Križevci (najizrazitiji je bio 1788.), u župi Ludbreg u razdoblju 1784.-1788., a u župi Kuzminec 1787. i 1788. godine.
Posljedica vulkanske erupcije nepoznatog vulkana iz 1809. godine na Podravinu tek bi trebalo istražiti. Vjerojatno je trag ove erupcije vidljiv u padu prirodnog prirasta 1810. godine u župama Virje, Kuzminec, Križevci i Ludbreg. Erupcija vulkana Tambora u Indoneziji 1815. izbacila je toliko materijala u atmosferu da je došlo do ‘godine bez ljeta’, što je izazvalo masovni podbačaj sjetve diljem Europe, što je opet dovelo do masovne gladi i ekonomskog kolapsa. Pepeo je putovao četiri mjeseca kroz udaljenost od oko 1300 km. Ta je erupcija bila „okidač” za pandemije kolere, kuge i tifus, a bila je povezana s privrednom pauzom od tri desetljeća prošaranom stalnim krizama, neimaštinom, društveni previranjima, selidbama, političkim pobunama i bolestima. Posljedice ove erupcije su očito vidljive kroz negativni prirodni prirast u župama Virje 1816.-1818., Miholjanec 1816.-1817., Gornji Kneginec 1817.-1818., Đelekovec 1816.-1818. , Varaždin 1816.-1817., Križevci 1814.-1816., Ludbreg 1815.-1818. i Kuzminec 1815.-1817.