STRAŠAN TANDEM

Valentina i Petra terapijskim jahanjem pomažu djeci i osobama s invaliditetom: Naježimo se kada vidimo koliko neki napreduju, to je pokretač koji nas tjera

Godine 2016. osnovali su Udrugu koja danas broji 28 članova čije se terapije održavaju svakodnevno. Velika je to razlika, ali i uspjeh u odnosu na druge hrvatske udruge koju su vrlo rijetko specijalizirane. Želja, volja, znanje i vještine te ljubav prema životinjama vode ih svijetlu budućnost, prepunu velikih planova.

15:00h
0

Riječ tandem u prenesenom značenju odnosi se na dvije osobe koje složno rade i djeluju. Iako savršeno odgovara, pojam je to koji ne može dovoljno opisati duboku, poslovno-privatnu povezanost Valentine Kavur Petre Čolig Šarić. 

– Teško je pronaći osobu s kojom možeš biti toliko blizak u privatnom i poslovnom smislu. Nekako smo se našle, nadopunjujemo se bez prevelikih prepirki. Odlično funkcioniramo, imamo iste vizije. Jedna bez druge ne bismo došle do točke na kojoj smo danas – govori Valentina.

A došle su, zaista, do visoke točke. Naime, Valentina i Petra, prva u službenoj ulozi predsjednice, a druga kao tajnica, vode Udrugu za terapijsko jahanje Osmijeh smještenu u Peterancu. Jedna od rijetkih specijaliziranih udruga u Hrvatskoj fokusirana je na terapijsko jahanje kojim pomažu korisnicima. Broje ih 28, pri čemu ih je po pola podijeljeno na Camillu Dorinu, dvije kobile čeličnih živaca i nevjerojatne mirnoće koje omogućavaju provođenje svakodnevnih terapija.

Udruga je osnovana 2016. godine te su, kao i svima, počeci bili teški. Međutim, imale su golemu pomoć, kako lokalne zajednice, tako i brojnih tvrtki.

– Jako smo zadovoljni napretkom, puno je napravljeno. Od 1. srpnja, uz uslugu terapijskog jahanja, nudimo rekreativno jahanje za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Korisnici savladavaju nove vještine i napreduju jer kroz veće fizičke aktivnosti imaju i veće dosege – objasnile su nam.

Valentina Kavur (lijevo) i Petra Čolig Šarić (desno) // Foto: Udruga za terapijsko jahanje Osmijeh
‘Privukla me borba djece i osoba s invaliditetom’

Osim korisnika, i same konstantno nadopunjuju svoje znanje. Tako je Petra u lipnju postala instruktorica aktivnosti pomoću konja za osobe s invaliditetom, završivši edukaciju održanu u Osijeku i provedenu od strane Učilišta OBRIS i Udruge za terapiju i aktivnosti pomoću konja MOGU.

– Imali smo teorijski i praktični dio, stotinjak sati. Do edukacije, u terapijskom jahanju bila sam devet godina, ali nije bilo mogućnosti službenog završavanja edukacije – objašnjava Petra koja je nadogradila znanje stečeno završenim Veterinarskim fakultetom.

Godine 2010., dakle, Hrvatska olimpijska akademija u suradnji s Hrvatskim savezom za terapijsko jahanje organizirala je posljednju edukaciju u kojoj je sudjelovala upravo Valentina.

– Problem nije u manjku zainteresiranih, već u sastavljanju komisije. Nažalost, Hrvatska nema dovoljno educiranih ljudi koji bi provodili edukacije. Problem su, naravno, i financije kako bi se edukacije zaokružile – objašnjava Valentina.

Foto: Udruga za terapijsko jahanje Osmijeh

Upoznale su se u školi jahanja čije je temelje postavio Valentinin otac, zahvaljujući kojemu je od malena u konjičkom sportu. Nakon sportske karijere, fokusirala se na školu jahanja.

– Terapije su mi bile zanimljive iz veterinarskog aspekta, kako konj utječe na osobu, pogotovo djecu. Uz Valentinu sam se u tome potpuno pronašla – prisjeća se Petra, dodajući kako je i ranije shvaćala terapeutsku uloga životinja.

Velik broj zainteresiranih nagnao ih je na osnivanje Udruge koja danas broji 12 volontera. Dio obnaša ulogu zaštitne barijere koja osigurava polaznike od pada. Valentina priča kako je važno što volonter želi raditi. Odvažniji, hrabriji, s drugačijim željama imaju mogućnost sudjelovati u školi jahanja. Jasno, odgovornost je velika. Ali, kako bi pomogli potrebitima, koriste slobodno vrijeme radi tuđe koristi.

– Promatrala sam oca kako provodi terapijsko jahanje u svojim začecima. Gledala sam sa strahom, misleći kako je vrlo zahtjevno. Sumnjala sam u sebe, no privukla me borba djece i osoba s invaliditetom. Nadahnjuju priče o velikim zdravstvenim pomacima, i sama sam se uvjerila. Definitivno je to pokretač koji vas tjera – prepričava Valentina.

– Osjećaj koji ne mogu opisati, mora ga se doživjeti. Naježim se prilikom svjedočenja trenucima u kojima ostvaruju napredak – nadovezuje se Petra.

Konji – plemenite, ali plahe životinje
Foto: Udruga za terapijsko jahanje Osmijeh

Želja, kao što je primjetno, nije dovoljna. Set znanja i vještina potrebnih za odrađivanje ovoga posla temelji se na poznavanju konja, tj. kobila, kao plemenitih, ali plahih životinja. Iako vrlo osjetljive na promjene, kobilama njihova djeca, kako im tepaju naše sugovornice, donose mir i blagostanje.

– Obje moraju zapeti i biti još dugo s nama. Iako nisu pod fizičkim naporom, jesu pod psihičkim. Ne smiju reagirati na vanjske podražaje, moraju sve odraditi stoički. Važno je, stoga, osiguravanje njihova mira. Moraju se resetirati, imati vrijeme za sebe. Nastojimo paziti na njih. Vlastitom smo procjenom došli do tri jahača dnevno, jer se pokazalo da se previše umaraju – komentiraju Camilu i Dorinu koje iza sebe imaju 20, odnosno 12 godina, pri čemu je važno kako su zbog pripadnosti različitim pasminama glede sazrijevanja gotovo iste.

Sukus rada Petre i Valentine, koje se postavljaju kao prijateljice i trenerice, zatim volontera te dviju kobila rezultira velikim iskoracima korisnika.

– Zaista daju puno od sebe. Krenuli su od hoda s ljudima, dok su danas čvrsti, rade brojne vježbe. Ponekad ih ne mogu prepoznati, kao da nisu iste osobe. Strašna želja, strašna volja i veselje te trud, želja za dokazivanjem – uvjeravaju nas.

Foto: Udruga za terapijsko jahanje Osmijeh
‘Ovo je početak, škola, s kojega se mogu vinuti u sportske vode’

Financije su stalni problem koji je, međutim, za ovu godinu savladan. Naime, kroz natječaj Središnjeg državnog ureda za šport dobile su veliku potporu, a bude li dobrih projekata i u budućnosti, moći će realizirati velike ideje.

Nadamo se kako ćemo jednoga dana moći raditi osam sati. Trenutno nam je terapijsko jahanje dodatak poslu – nada se Petra.

Impresivno zvuči želja da korisnike Udruge, kojima je terapijsko jahanje tek podloga, vide jednoga dana u konjičkom sportu. Provodeći terapije svakodnevno, razlikuju se od ostalih koji iste imaju u širim intervalima. S time na umu, ne nazire se upitnik iznad napretka članova.

– Ovo je početak, škola, s kojega se mogu vinuti u sportske vode. Nema kraja ovome poslu, uvijek vas nešto tjera da dajete sve od sebe – zaključuje Valentina.

čitam...