Jeleni su jedni od naših najvećih sisavaca. Nastanjuju nizinske, kao i planinske šume. Često su uz velike rijeke, posebice u Kopačkom ritu. Jelena je lako prepoznati; to je najveća životinja u Hrvatskoj (medvjedi su, doduše, teži).
Veliki mužjak može dosegnuti dva i pol metra dužine, a visinu do metar i pol. Veliki su primjerci teški i 300 kilograma. Dugačkim nogama može brzo i dugo trčati, a to mu je potrebno zbog lovaca i grabežljivaca. Snažnih tetiva i mišića, lako može skočiti i u trenu nestati u vegetaciji. Kako se jeleni kreću među vegetacijom, boja se njihova krzna ne ističe. U toplom i vegetacijskom dijelu godine jelenova dlaka hrđavo je crvena.
Drava je jedna od tih lokacija, gdje se u prostranim poplavnim šumama, ljeti i pravim džunglama vrba i topola lako skrivaju i imaju dovoljno hrane. U Kopačkom ritu je njihovo carstvo, gdje krajem ljeta počinje pravi spektakl.
No, vidjeti ga i nije lak posao. Imao dobro razvijeno osjetilo njuha i sluha i najčešće će vas uočiti prije nego vi njega. Stoga su potrebni „duži“ teleobjektivi, barem 400mm fokalne dužine. Ja koristim Canon 600mm s kojim ga mogu lijepo snimiti na udaljenosti i do sto metara, često dovoljno da me ne nanjuši i vidi.
Kod snimanja jelena, dvije su opcije. Mogu se ili pomalo šuljati ili čekati na nekoj poziciji. Obje opcije su rizik – šuljanjem me jeleni mogu lakše otkriti, ali je veća šansa da ću naletjeti na nekog od njih. Čekanjem sam gotovo nevidljiv, ali je lako moguće da uopće na dođu tu gdje jesam. Zato koristim obje metode, lagano šuljanje s dugim pauzama.
Spomenuo sam da sam „nevidljiv“. Nemam dakako opciju da se isključim kao Predator, već se maskiram. To su maskirna, zelenkasta odjeća, mreža, i snajperski gillie. Dakle, postanem grm.
Zatim, potrebno je poznavati lokaciju, kao i biologiju jelena, da bih povećao šanse susreta. I dakako, nema druge nego strpljiv čekati, često i satima.