Kao riba sam gutao zrak, žmireći na trenutke da vrijeme što brže prođe. Jesu li to duhovi predaka oko nas okupirali zrak i još više natiskali prostor, testirajući nas jesmo li vrijedni boravka u selu?
Po uspješnom probijanju staze kroz labirint planinskih močvara sve do nepoznatog, velikog slapa u Nacionalnom parku Ranomafana na Madagaskaru, krenuli smo nazad u dolinu. Strmina se nije uopće smanjivala cijeli sat, a pažnja je nakon tri dana intenzivnog hoda kroz močvare polako jenjavala. I počela su proklizavanja ionako već plastelinskim nogama pa nas je i samo gusto drveće s lijanama spašavalo od kotrljanja niz padinu. Nakon dosta vremena, šuma je postajala sve svjetlija i rjeđa, stabla tanja, a prvi panjevi i odrezane grane svjedočile su da su ljudi opet blizu. Čim smo izašli na čistinu udarilo nas je žarko sunce, a promijenila se i klima: iz tropske kišne šume ušli smo takoreći u savanu. Znoj je brzo natopio odjeću, a žeđ isušila usta. Oko nas je zašuštala šećerna trska, stabljike poput kukuruza bile su i dvostruko više od nas. Za neku siću smo kupili od seljaka banane i kao specijalitet prut šećerne trske, čistu saharozu. S mjesta gdje smo se krijepili u hladovini već su se jasno nazirali slamnati seoski krovovi u kotlini između vrtova i drveća.
Djeca su prekinula viku i jurnjavu, žene zastale u svakodnevnom poslu s rižom, starci se prenuli iz drijema, a djevojke sramežljivo virile iza uglova kada je naša kolona ušla u selo. Kao osvajači koračali smo između kuća potpuno zaustavljajući život. Prošli smo cijelo selo i našli se u hladovini od desetak velikih stabala manga. Tu ćemo podići šatore i prespavati. Naš vodič Emile kaže da trenutno nema seoskih starješina, no da će stići navečer pa ćemo im se tada javiti i tražiti dopuštenje za boravak. Nije to baš bezveze, ta obveza da im se javimo… Postoji legenda mpakafo što doslovno znači kradljivci srca koja govori o bijelcima na otoku koji su došli ubiti Malagašanina da bi se naslađivali njegovim unutarnjim organima, koje ti bijelci trebaju za preživljavanje. To je samo jedna u nizu zaista maštovitih, a istovremeno groznih vjerovanja koja su nastala iz tko zna kojeg razloga. Malagašani su robovi sudbine, a to je išlo tako daleko da su djecu rođenu u “nesretne dane” ubijali i to tako da bi ih živu stavili u mravinjak, između ostalog. Vrlo je to ozbiljna stvar, jer preci upravljaju svim aspektima života ovdje. Poznat je slučaj tri ubijena Francuza jer se nisu javili u selo pa su ih ubili.
Životima Malagašana upravlja neobičan sustav tabua zvan fady koji je pak usko povezan s vjerovanjem u pretke koji još žive i “diktiraju” kako bi se trebalo ponašati. Na taj se način strogo prenosi tradicija, a umrli de facto upravljaju životima živih upravo preko zapovijedima sadržanim u tabuima. Fady se razlikuje od plemena do plemena, neki su univerzalni i logični te imaju smisla u svijetlu svakodnevnog života, no neki su nama zapadnjacima besmisleni. Kako objasniti zabranu jedenja dok ležiš, inače će se tvoji roditelji ugušiti; ne pokazuj prstima u grobnicu jer će ti otpasti; u nekim krajevima riža ne smije obrađivati utorkom ili prijeći preko mosta nego valja pregaziti rijeku pored njega. Poznavanje i poštivanje lokalnih običaja i vjerovanje isto je važno kao fizička sprema i sposobnost preživljavanja u divljini. Znanstvenici prirodnjaci moraju postati i etnolozi te antropolozi, makar amaterski. Osim toga, poštivanje lokalnih običaja i vjerovanja penje se visoko na listi prioriteta, a to je univerzalno pravilo gdje god da se našli na našoj okrugloj planeti.
Čekali smo odmarajući se u sjeni cijelo poslijepodne da se okupe starci. Dok se je nebo osipalo zvijezdama, uveli su nas u malu kolibu, toliko ispunjenu da bi teško još netko stao. Jedva sam od mraka prepoznavao lica, a gušio me pomalo miris čađe, jer malagaške kuće nemaju dimnjake. Uz jedan zid smo mi Europljani i vodiči, a nasuprot su starci na čelu sa starješinom. Tisuće kilometara fizičke odvojenost i mileniji genetske i povijesne, a sada smo gotovo lice uz lice. Kruži boca ruma zvana toaka iz koje svatko mora malo ispiti, bilo bi neuljudno odbiti musavo staklo, a mislim i opasno. Nakon uljudnih izmjena dobrodošlice i naših zahvala slijedi ceremonija. Domaćini će se sada obratiti precima za dopuštenje našeg boravka.
U kolibi sada svaki od staraca nešto izgovara, starješina uvijek zadnji, a na kraju kruga se uz grgljanje baci kroz prozor malo ruma. Proces se toliko odužio da sam jedva uspio održati pažnju, noge su mi počele trnuti, a zrak nestajati, vonj znoja me omamljivati, a prvi put sam u životu osjetio klaustrofobiju. Kao riba sam gutao zrak, žmireći na trenutke da vrijeme što brže prođe. Jesu li to duhovi predaka oko nas okupirali zrak i još više natiskali prostor, testirajući nas jesmo li vrijedni boravka u selu?
I onda su se svi ustali i počeli izlaziti van, a Emile nam je samo onako usput spomenuo da nema problema za prespavati. Preci su možda strogi, ali ne pate od ceremonija ili pompoznog predavanja ključeva. Ali isplatio se sav napor, mrtvi su dopustili živima da spavaju ovu večer u selu!