Svjetski dan pješaka međunarodno je priznat datum koji se diljem svijeta obilježava 5. listopada. Na taj dan građane se podsjeća na važnost kretanja, odnosno pješačenja koje ima veliku ulogu u očuvanju zdravlja ljudskog organizma.
Da je hodanje važno, korisno i praktično prepoznao je i naš sugrađanin, Koprivničanac, Goran Živković Žika. Ovog 49-godišnjaka često ćete sresti na gradskim, ali i okolnim ulicama i prometnicama kako žustro grabi korak po korak i ispunjava svoj dnevni ‘zadatak’. Hodanje mu je hobi posljednjih 17 godina.
– Krenulo je u Zagrebu. Tu sam prepoznao da mi se ne da voziti tramvajem i da točno u minutu znam procijeniti u kojem roku mogu kamo stići pješice. Unazad par godina hodam 11,5 kilometara dnevno, što ispadne 4000 kilometara godišnje. Najdraže mi je dnevno proći 30 do 40 kilometara, ali nemam baš uvijek toliko vremena. Imao sam ideju i viziju da ću ove godine podići ljestvicu i hodati 15 kilometara na dan, ali nisam uspio jer sam se zaljubio u jogu pa mi ona oduzima dio vremena – priča Žika, naš svestrani sugrađanin po zanimanju školski pedagog, glazbenik i pjevač Overflowa, koji osim što hoda, također vozi bicikl, ali i prakticira jogu.
U hodanju je Žika, baš kao i u bavljenju glazbom, pronašao svojevrsni umjetnički izražaj pa je tako za pandemije koronavirusa krenula i sasvim neplanirana priča Walking Koprivnica.
Najljepše je u rano jutro, prije svitanja
– Kad je došla korona i glazba se više nije mogla raditi kao uobičajeno, Kono (Konrad Mulvaj op.a.) i ja smo počeli razmišljati o nečemu za što nismo ni znali kako će se razvijati. Počeli smo snimati grad i raditi koreografirane šetnje koje smo nazvali multimedijalnim umjetničkim pothvatom, a za koje smo koristili video, tekst i fotke. Bilo je to zanimljivo iskustvo, jer kad hodaš okolo s kamerom, ljudi te neobično gledaju, zanimljiv si im, tu se događa i ona neka nova interakcija uglavnom od strane djece, oni su znatiželjni, pitaju što ih zanima, veliki se prave da sve znaju i razumiju – priča nam Žika i nastavlja.
– Došli smo do toga da unazad godinu dana snimam ulice abecednim redom, to je svojevrsno putovanje po vlastitom gradu. Korona nam je oduzela tu slobodu putovanja i tada sam otkrio da postoje dijelovi Koprivnice u kojima nisam nikad bio, i da u tim neotkrivenim dijelovima grada mogu doživjeti slične emocije i zadovoljiti potrebe koje čovjek doživljava kad ide nekamo gdje nije nikada bio. To je ta višestruka korist hodanja – objašnjava Žika.
Najljepši dio dana za hodanje, ako se njega pita, svakako je rano jutro, prije svitanja.
– To je dio dana koji donosi malo drugačiji zvuk, sve je puno tiše. Ljeti je to oko četiri sata, zimi može biti i sedam, ovisi kad izlazi sunce. Nemam neko definirano vrijeme. Ako želim fotkati izlazak sunca u Peterancu znam koliko mi treba minuta da dođem do tamo pješice, ustanem ranije i krenem. Ako mi padne na pamet hodati popodne, odem. Nema programa, hodanje je prije svega gušt – priča.
Za ovakvu vrstu aktivnosti i hobija nije vam potrebna neka posebna obuća ni odjeća, važno je biti uporan.
– Kad nađem dobre patike kupim odmah nekoliko pari, ali nije da se one za šetnje jako oštećuju, guraju one dosta kilometara. Dionicu od 11 kilometara prijeđem za dva sata malo bržeg hodanja, što nije stravično puno vremena, nađe se to kad čovjek hoće – priča Žika koji je u hodanju pronašao veliko zadovoljstvo i danas mu je nezamisliv dan bez takve aktivnosti.
– Hodanje za mene nije samo fizička nego i meditativna stvar. Često dok hodam slušam knjige, neka predavanja ili podcaste, pronađem nešto što me zanima pa slušam i u prvom djelu šetnje se uglavnom tim zabavljam. U drugom djelu hodam u tišini i pustim misli da se rasplamsaju, razmišljam o koječemu, dok se u zadnjoj trećini puta događa nešto pa se stvara hrpa ideja vezano uz bilo što – glazbu, školu, puno stvari mi pada na pamet. Hodanje je jako poticajno za kreativnost i kad trebam napraviti nešto na bilo kojoj razini za klince, za školu ili napisati neki tekst, to radim hodajući, jer mi kretanje taj posao olakšava. Srećom, danas nam tehnologija omogućava da na cesti možemo zabilježiti svoje ideje, čak i glazbu, jednostavno ih izdiktiraš u diktafon i one su spremne za kasniju doradu i obradu – veli.
Impresivan zalazak sunca u Podravini
Ovaj uhodani pješak otkriva nam kako nema neku posebnu, preferiranu rutu po kojoj bi hodao, no neki su mu putevi mrvicu draži i njima prolazi češće poput onog prema drugoj baraki na Vinici te prema Šoderici.
– Volio bih da imam više vremena za hodanje koje je poprilično usamljenička priča, to je vrijeme kad razgovaraš sam sa sobom. Kad hodaš u društvu, onda je to druga stvar, drugačiji ritam jer se s nekim moraš uštimavati putem. Sviđa mi se u posljednje vrijeme i šetnja s curom, no zadovoljstvo mi je hodati i sam u svome društvu, jer tad čovjek ima vremena razgovarati sa sobom, a to je važno. Ljudi to danas zaboravljaju. Treba malo prekopati po djelovima tog dana, tjedna, mjeseca, razmisliti što se sprema u budućnosti, ali i uživati u tom trenutku. Hodanje je za mene okretanje unutarnjem svijetu, pogotovo kad hodaš tim stazama kojima često hodaš, onda si okrenut više sebi, a manje onom oko tebe – smatra te dodaje kako za njega nema puno ljepših stvari od ustajanja po mraku i kretanja u šetnju.
– Dočekati izlazak sunca u Podravini je posebno impresivno. Pošto je ovdje sve ravno to zna biti spektakularno, a to većina ljudi rijetko primjećuje. Ljeti kad ustaju već je dan, a po zimi kad ustanu idu na posao i ne zanima ih izlazak sunca niti imaju vremena vidjeti koliko je sve to lijepo nego su uglavnom bezvoljni i ljuti, jer opet moraju ići na posao. Morali bi malo bolje pogledati oko sebe. Naravno, volim ja i promijeniti okoliš, otići na more gdje sve drugačije miriši i izgleda, napunim se tamo jednom ‘drugačijošću’, ali kad se vratim svojim stazama, utonem opet i vratim se sebi i to je za mene ta vrijednost hodanja – otkrio nam je Žika za kraj u čemu leži njegova glavna strast prema hodanju.
