Prije više od dvije godine na redakcijski pretinac stigla je vijest kako je novi trener Podravka Vegete Zlatko Saračević. Pomislih ‘Vau, čovječe, on? Pa to je igračina, rukometna legenda, otkud on u ženskom rukometu, kaj on dela u Koprivnici? No još i bolje, zbog takvih ljudi i želim biti novinar, pratiti njihov rad pa možda i postati prijatelj’.
I spojio nas je posao mnogo puta, hvala Bogu, istom onom koji ga je jučer uzeo k sebi, i razgovarali smo i surađivali. Iz prikrajka sam mu se divio, jer, eto, jesam, ne znam, pa to je Sarać ej. Obraćao sam mu se s poštovanjem, kao i on meni. Veselio me svaki naš usputni razgovor, njegove opaske i nerijetko humoristični opisi situacija na terenu i protivničkih igračica. Svaki put me prala trema kad ga je trebalo nazvati. Nisam mu htio previše smetati da ne smetam profesionalcu.
Volio sam kad je bilo prilike doći u dvoranu i osjetiti njegovu karizmu. Prolazeći pored njega samo sam čekao hoće li mi se obratiti, gledao sam ga kao prvašić onog najkul dečka koji ima kožnjak i motor, a priča s vama dok ste na igralištu ili u parku i držite lizalicu.
Imate neke trenere koji vladaju željeznom šakom, ne libe se ‘ogulit’ koju psovku viška i reći svima što ih ide. Kod Saraća me uvijek čudilo kako to da je uvijek tako pristojan prema svim tim curama, jer budimo iskreni, iako nisu muškarci treba i njih nekad ‘skresati’. No ne sumnjam da je to primjereno radio u četiri zida svetinje, u svlačionici, gdje je tome i mjesto.
More i more utakmica odradio je kao stručni komentator naših televizija, kolike je samo knjige pročitao, a nama to dao na dlanu dok ste sjedili ispred malih ekrana. Onim milozvučnim bosanskim naglaskom, vragolanskim osmijehom i narodnim riječima, tako da se osjećate baš kao da stojite dolje uz liniju kraj izbornika. Toliko dobro da su nam psovke ispred malih ekrana bile još sočnije i preciznije. Zbog Saraća. Jer živio je tih 40×20 metara. I davao ih je nama.
Zato su se rezultati i vidjeli. U prvoj sezoni osvojio je naslov prvaka države i državni kup. U Europi je stigao do četvrtfinala EHF kupa. U drugoj sezoni to isto prvenstvo i kup prekinuo (čitaj – oduzeo) mu je koronavirus. No, puno više bolio je prekid svih europskih natjecanja, pogotovo EHF kupa gdje je Podravka nakon 12 godina stigla do jednog europskog polufinala. Gorčina čim se sjetim.
Malo tko nije čuo ime Zlatko Saračević. Sa svakim je bio spreman popričati, bio je nadasve otvoren i nije skrivao svoje karte, bio je ona rijetka iskrena ljudina. Sve će ti otvoreno reći, možda ne pred kamerama, ali u razgovoru bez problema. ‘Ova to ne može, ova to može, ovu ne mogu naučiti igrati obranu’ i slične stvari. Nema skrivanja, jer nitko od nas nije lud.
U trećoj, aktualnoj sezoni tempo je diktirao (i još uvijek diktira) koronavirus. Sa znatno slabijim sastavom nego godinu prije od Saračevića se tražio drugi krug preformatirane Lige prvakinja. Nikad jače Lige prvakinja, sa puno slabijim sastavom. I znao je da je pred njim nemoguć zadatak. Jer razumio je rukomet, živio je tih 40×20 metara, znao je koje sastojke ima i kakva se juha od njega traži. Znao je da će biti nemoguće teško.
Djelić tereta koji je nosio na leđima ogledao se i u njegovoj izjavi nakon jučerašnjeg derbija s Lokomotivom. Kazao je kako ‘čestita curama na pobjedi jer pritisak je bio nenormalan’. A pritisak… U profesionalnom sportu svugdje ga ima. U nekoliko se navrata tijekom ove sezone govorkalo da će Saračević biti smijenjen. Nije bio, ostao je i evo danas je prije odlaska osvojio još jedan naslov prvaka države. Kako god bilo, ovo je njegov naslov.
Kad je došao u Koprivnicu na predstavljanju smo ga pitali što želi ovdje napraviti. Rekao je da želi klub napraviti boljim, da želi Podravka Vegetu napraviti boljom nego kakvom ju je zatekao. Uspio je. Jer prvo je bio čovjek. A onda trener.
‘Rukomet je, ljudi, rukomet, nema tu neke filozofije. Jedno je rad, drugo je odnos s igračima, odnos s klubom, s medijima i tu nema neke velike razlike’ – Zlatko Saračević po dolasku u Koprivnicu.
Mogu samo sanjati da ću ja jednog dana imati takvu karizmu, takvo iskustvo i znanje u nečemu kao što je on imao u rukometu. Da ću biti, kako moj kolega kaže, spontano zavoljen poput njega kad ga malo bolje upoznaš.
I iskreno, uz sve dužno poštovanje svakom, ne jebu me Balaševići i neki drugi, mene boli Saračević. Jer njega sam poznavao i njemu sam se divio. E i jebe me ova smrdljiva korona jer vjerojatno čovjeku neću smjeti otići na posljednji ispraćaj, dok se tam’ nekim Mlatimuđmanima može nakrcat’ tisuću ljudi na sprovodu pa nikom’ ništ. A ja nisam čovjek od sprovoda. No Saraću bih htio otići.
Gospodine Saračević, počivali u miru.
