Čudan sam tip, sa mnom je teško. Slobodan sam, ne mogu zamisliti da nekome moram govoriti gdje sam i kamo idem. Naravno, ne znači da je to dobro, tu sam loš, otvoreno govori Zlatko Kadić. Danas umirovljeni 64-godišnjak zaista, kako kaže, ne voli uzde, ni u kakvome smislu. Da će biti neuhvatljiv naslućivalo je već djetinjstvo provedeno u rodnom Glogovcu gdje je svjedočio nezavidnom životu ondašnjih rudara, slušajući priče o njihovoj napornoj svakodnevici te s društvom u šumi imitiravši na platnu viđene scene kaubojskih i partizanskih, ratnih filmova.
– Naše je djetinjstvo bilo – vau! Vjerojatno je navedeno utjecalo na mene, uvelo me u neobične sportove. Dijete, čim prohoda, može se baviti loptačkim sportom. Mene su interesirali ekstremni, uglavnom individualni sportovi – otkriva Zlatko, bacivši se na raspetljavanje golemog životnog klupka.
Prvi neobični sport s kojim je došao u kontakt bilo je skijanje crnim stazama, onima kojima se rijetki odlučuju prepustiti. Najstrmije, najekstremnije staze po Italiji i Sloveniji nerijetko je kao 18-godišnjak prolazio na stražnjici, posebice kada se osvijesti činjenica da njemu dostupne skije kvalitetom nisu bile ni sluge današnjima. Opako, kratko kaže. Ali, srećom, ozbiljnih ozljeda nije bilo, nije bilo ekscesa, dodaje. A kada je vrijeme već provodio u planinama, sam od sebe nametnuo se alpinizam. Osvojio je tek nekoliko vrhova, uživajući u prirodnim ljepotama, kratko se zadržavši jer je inače divna aktivnost bila skupa.
Na jednom od skokova padobranom doživio je neizrecivu tragediju
– Ne znam što znači biti bolestan. Je li to zahvaljujući mojim sportovima? Ne pijem rakiju svaku jutro, pa da me drži zdravim, kako stari ljudi kažu. Valjda su geni takvi. No, kirurzi me dobro poznaju, ondje sam bio redovan gost – od iščašenja, preko sitnih do krupnih lomova. U bolnici u Mađarskoj izazvao sam jezu, slomio sam bedrenu kost. Pa to je lom iza kojega ljudi ne hodaju normalno, a ja nemam nikakve posljedice! K tome, zbog lošeg prijevoda policiji u bolnici, ispalo je da sam pao iz aviona s tisuću metara i preživio, postao sam fenomen u njihovim medijima – govori s još uvijek aktualnim čuđenjem.
Velik dio njegova života obilježila je regrutacija za vojsku. Dok je većina vršnjaka ciljala upad među šofere, Zlatko je čekajući ispred hrpe plakata uočio onaj s dotad neviđenim puškama, kacigama i natpisom Budi i ti koji je pozivao u padobransko-diverzantsku jedinicu, odnosno padobrance. Prošao je 15 mjeseci dugu obuku, kasnije položio za nastavnika padobranstva u Mađarskoj te se iz padobranske sekcije Aerokluba Koprivnica prebacio na vođenje vlastitoga kluba.
– Kupili smo padobrane, postali sportaši. Najviše smo skakali u Pribislavcu, Pečuhu i Lučkom – prisjeća se.
Cijelim je padobranskim putem svjedočio odustajanju mnogih, bilo već nakon slušanja teorijskoga dijela ili, pak, prvoga skoka. Najviše ih je, međutim, padobranstvo napustilo nakon tragedije u Mađarskoj.
– Nažalost, osim tehničke analize nije moguće provjeriti što se dogodilo. Skakao je padobranom ruske proizvodnje poznatom po čvrstim šavovima, njihova je oprema teža od zapadnjačke. Inspekcija je utvrdila da je desnom rukom potrgao džep u kojemu se nalazila ručica padobrana, promašio je ručicu, ali nije uspio otvoriti u potpunosti ispravan padobran. Za tu je ručicu potrebna određena sila kako bi se povukla, a padobran otvorio. No, on to nije uspio – prepričao nam je traumatičan događaj, naglasivši kako je mogućnost da se padobran ne otvori gotovo nepostojeća.
Sljedeća priča vezana je uz skakanje u Pribislavcu.
– Mi krenemo, letimo. I, što se dogodi? Stane motor, a pilot svima viče da skačemo van. Slovenske padobrance uhvatila je takva panika, penjali su nam se preko glava i skakali van. Trebali su ići zadnji van, postojala je šansa da nam otrgnu dio opreme koja spašava glavu. Ostao sam zadnji i skočio – tvrdi Zlatko, prepričavajući skok sa 600 metara.
S obzirom na to da su skočili prerano, jasno je da su promašili aerodrom. Neizvjesnost je trajala i trajala, avionu nije bilo ni traga ni glasa sve dok nisu dobili obavijest kako je uspio mirno sletjeti na obližnji aerodrom. Olakšanje, veliko. Otkrio nam je, usto, kako su utvrdili da nitko pri polijetanju nije provjerio ima li u avionu goriva, premda je, prema Zlatkovim riječima, pilot bio odličan. Štoviše, jasno nam je dao do znanja kako bi čovjeku povjerio vlastiti život.
Treća padobranska priča koju je istresao iz rukava uključivala je Podravske motive. U dogovoru s organizatorima, trebao je iskočiti iznad silosa te se prizemljiti na cvjetni rondel ispred koprivničke Gradske vijećnice. Niste li dosad shvatili tko je i kakav je Zlatko, možda će vam biti jasnije da ni pri ovome, isprva klasičnome skakanju, nije želio biti običan. Odlučio je prizemljiti se na napuhani dječji tobogan. Morao sam nešto drugačije izvesti, uz smijeh kaže.
– Sve je teklo kako treba do trenutka kada sam uvidio da je tobogan pun djece. Prema fontani je, pak, bilo puno šatora i ljudi, nisam se mogao prizemljiti bez da nekoga polomim. U zadnjem trenutku, kada se to više ne smije činiti, bez dovoljno prostora, zaokrenuo sam padobran za 180 stupnjeva, deformirao ga. Krenuo sam na nož! Nastala je prevelika brzina na malenoj visini. Tresnuo sam, razbio se. Koljenom sam udario točno u rubni beton te slomio petnu kost koja i danas izaziva bolove – govori Zlatko, povlačeći imaginarne konopce kako bi nam demonstrirao način upravljanja padobranom.
Činilo se kako će taj, kao i drugi padovi poput onoga u Prelogu, okončati padobransku karijeru. Unatoč tome što je liječnik rekao odlučno Ne! skokovima iz aviona, ovaj je nezasitni Podravac pronašao drugo mišljenje kojim je, do trenutka gašenja kluba uslijed premalog broja zainteresiranih, nastavio letjeti, točnije padati, užasavajućim visinama.
“Nešto je u čovjeku da mora doživjeti avanturu.”
Na jednome od skakačkih izleta u Bihaću, domaći instruktor nagradio ih je – raftingom! Tako se Zlatko nakon leda, snijega i vjetra, u koštac uhvatio i s vodom. I, kako drugačije nego ekstremno, na rijeci Uni za koju zadivljen tvrdi da je savršena rijeka, rijeka pred koju bi valjalo kleknuti.
– Sjesti u čamac na rijeci Uni – zbogom sve – kratko kaže.
Ondje se prevrtao, naslušao dobrog, starog bosanskog humora te sudjelovao u mnogo godišnjih regata. Rafting ga je oduševio do razine na kojoj ga ni u kojem slučaju nije želio propustiti, pa se s vremenom i sam bacio u te vode, figurativno i doslovno. Naime, pokrenuo je komercijalni rafting u BiH, kasnije svoje djelovanje prebacivši u vlastiti kraj, u Podravinu.
– Pa imamo mi i doma rijeku! – kazao je, misleći na Dravu koju je predstavio kolegama iz susjednih zemalja.
U odnosu na brzu, nepredvidljivu i, zapravo, opasnu Unu, Drava pruža nevjerojatne ljepote. Time je zaslužila da je se smatra raftingom za romantičare. Iako ne voli klubove sačinjene od brojnih članova od kojih, logično, svaki ima vlastite želje i interese čime se osjeća sputano, Zlatko je danas predsjednik Rafting kluba Koprivnica. Broje 30-ak članova te flotu od pet nepotopivih plovila, ističe.
– Nešto je u čovjeku da mora doživjeti avanturu – dodaje.
Osim Hrvatskom Amazonom, kojom nas je kao skiper vodio u sklopu suradnje s Turističkom zajednicom Koprivničko-križevačke županije, Zlatko je s hrpom entuzijasta “raftao” i potokom Koprivnica, što se može vidjeti na priloženim snimkama. Domaćima bi se na to mogao pojaviti upitnik nad glavama. Jer, vode baš i nema, barem sve dok ne padne dovoljno kiše čime potok nabuja, postajući idealnim za rafting. Umjetne stepenice glume slapove, a mostovi kojima se voda približi stvaraju pravi izazov pri prolasku ispod njih.
– Prije pet-šest godina prevrnuli smo se na slapu ispod gradskih bazena. Slapovi su bili opaki, nevjerojatno. Imaju neko betonsko uporište u koju se voda nabija te radi povrat. Sjurili smo se! Pojača li se zvuk, čuje se na videu kako se derem da veslamo. A oni kao kuhače, kao kakve dame. U takvom momentu moramo biti brži od vode, ne puno, da bismo prošli. Idemo mi, jurimo. Kad ono – šipak. Došli smo do vrha stepenice i samo nas je smaknulo dolje, okrenulo, u sekundi. Na sam Uskrs, umjesto da doma jedemo jaja i šunkicu, mi budale na potoku izazivamo vraga. Srećom, svi smo se izvukli – prepričava Zlatko.
Zlatko posjeduje i romantičnu, nježnu stranu!
Poštujući tradiciju istovremenog bavljenja različitim ekstremnim sportovima – jer, eto, jedna opasnost nije dovoljna – Zlatko je rafting pomiješao s biciklizmom. Nema brda kojim njegova osmeročlana skupina ne biciklira, smije se dodajući kako još nisu gurali bicikl, što znači da su u dobroj formi.
– Drugi ne žele k nama, ne mogu nas pratiti. Vozimo brdima i planinama, prosječno 50 kilometara. Sad se prebacujemo na Gorski kotar, ovdje smo sve prošli – ponosno opisuje.
Danas, kada je u mirovini, ima više vremena, a očito, neovisno o tome što je na polovici sedmoga desetljeća, i nepresušne energije. Želja mu je pomoći u ostvarivanju županijskog turističkog potencijala. Ne sumnja da on postoji, samo ga treba razvijati, stvarati projekte, od kojih mu se rafting na trupcima čini kao dobar odabir.
Hoće li ga stići ostvariti? Ne zna, ali pokušat će. Dotad će sa svake rijeke koju ukroti kćeri i dalje donositi po jedan kamenčić, najljepši toga dana pronađeni. Ima Zlatko, čini se, i svoju romantičnu, nježnu stranu.
