9.1 C
Koprivnica
Subota, 23. studenoga 2024.
No menu items!
- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -
iz dnevnika istraživača

U potrazi za velikim slapom Ranomafane (2.dio)
U

Počeli smo se spuštati ovim prirodnim kamenim stepenicama, po ono malo suha kamena, što se nije pokazalo lakim poslom. Ogromna snaga vode odnosi sve osim najvećih komada stijena i potrebno se je po njima verati, a one bliže šumi dodatno su opasne od skliskih prevlaka algi. Silazak daljnje otežavaju nanesene grane za vrijeme jakih kiša. Tražili smo stoga ravne dijelove s mirnim bazenima vode te suhe dijelove korita.

Ne propustite

Jedan novi zvuk nagovijestio je skorašnji kraj ravnice. Do ušiju mi stiže čarobni zvuk tekuće i uzburkane vode, glazba za moje uši. I to ne samo tekuće već i padajuće. Uski kameni kanjon naglo je suzio Ranomenu svega na metar širine i zatim je nestala u tami uskog tunela. Tako iznenada, jer pratila nas je dugo, da smo se upitali kuda će.

Zakoračili smo i mi na kameni prag koja se pojavilo i počeli zaobilaziti veliku stijenu u kojoj je nestala rijeka. Stigli smo na rub stijene, močvare je nestalo, a pred nama se ukazao pogled na šumu ispod nas. Osjećaj olakšanja se proširio nama, baš kao i svježi zrak što ga nosi vjetar s otvorenog prostora. Donio je još nešto, bolje reći vratio posrnuli entuzijazam. Ali kuda dalje? Pred nama je ponor. Emile kreće niz kamenitu strminu i ulazi u malenu šumicu, a nama nema druge nego za njim. Iz šumice opet viđamo našu staru prijateljicu, rijeku, ali nije više bolesni crveni starac, već mlada djevojka, puna životne snage. Iz tunela se ruši deset metara visokim slapom i započinje pad dolje niz kanjon kud oko seže. «Ne nije to onaj velik…» čita nam misli Emile, «…ima još dosta».

Foto: Goran Šafarek

Još je nadodao da je šuma teško prohodna i da je najbolje da se spustimo koritom rijeke, ako se tako uopće može nazvati izložena strma litica milenijima nagrizana silovitim zubima vode. Naime u sušnoj sezoni bujica nije tako velika pa na rubu stjenovitog korita ostavlja dosta mjesta za prolaz.

Počeli smo se spuštati ovim prirodnim kamenim stepenicama, po ono malo suha kamena, što se nije pokazalo lakim poslom. Ogromna snaga vode odnosi sve osim najvećih komada stijena i potrebno se je po njima verati, a one bliže šumi dodatno su opasne od skliskih prevlaka algi. Silazak daljnje otežavaju nanesene grane za vrijeme jakih kiša. Tražili smo stoga ravne dijelove s mirnim bazenima vode te suhe dijelove korita.

Foto: Goran Šafarek

Neopisiv je osjećaj tako hodati na dnu kanjona i zamišljati kako je ovdje kad naraste voda i sjuri se dolje, jer i sada je rijeka divlja i brza i neprestano se ruši u malim i većim slapovima. Iako se šuma pored nas ne čuje od buke, bili smo svjesni njene blizine. Bujna, mirisna, nadvila se s obiju strana stvarajući ugodan hlad. Gusta viseća zavjesa epifita-lišajeva, paprati, ali prije svega mahovina priječila je pogled u njenu tamnu dubinu.

Ništa na ovom svijetu nije vječno pa je i zemlja slapova prošla. Ranomena se smirila stigavši na ravno, a mi opet do koljena u sporotekućoj vodi. Hodamo ravno po sredini toka u potpunoj sjeni pod svodom gustog i isprepletenog raslinja. Hodali smo tako nekoliko stotina metara, u živom zelenom tunelu po izuzetno oštrom šljunku. Tako bolno oštrom da je trajalo kao vječnost…

Ulazak u šumu je donio spas. Tamna, ugodna, hladnog i mekog tla. Prava milina u poređenju s hrapavim granitom, propadajućim muljem i oštrim bridovima šljunka. Prava oblačna šuma. Epifiti bujaju posvuda hranjeni stalno visokom vlagom u zraku te čestim kišama, na minimumu zarobljene hranjive podloge. Najčudesnije od njih su svakako orhideje, njih nekoliko stotina vrsta što rastu po drveću. Velike drvenaste paprati toliko karakteristične za Ranomafanu visoko iznad naših glava šire svoje ogromne urezane listove i za trenutak mi se ukazala slika davnih šuma u kojima su dominirale ovakve paprati, u kojima tumaraju dinosaurusi.

Foto: Goran Šafarek

Maksimalno ubrzavamo da nadoknadimo izgubljeno vrijeme u močvari. Užitak šume na našu žalost nije dugo trajao. Lagani svrbež na nogama je najavio, a pogled potvrdio- pijavice. Crne male pijavice bezbrižno su sisale krv, a ispod njih već su curili crveni potočići. Još uvijek nosim ljubičaste ožiljke, suvenire od njihovih prijašnjih susreta, a evo ih opet. Luče u ranu posebnu tvar koja sprečava grušanje i djeluje još dugo nakon što se zasite i same otkinu.

Naviru mi u sjećanje slike prvog susreta s njima, tamo na drugoj strani parka, padala je kiša i čarape su dobile lijepu roza boju, natopljenu od krvi i vode. Primjećujem da su se svi primili nelijepog posla skidanja pijavica pa i ja krečem. Jednostavno se otrgnu i ostave negdje da se mahnito pružaju za bilo čime toplim. Iako neugodne, potpuno su bezopasne, ne prenose nikakve bolesti.

Foto: Goran Šafarek

Nema više smisla bos hodati i oblačim mokre i teške cipele. Ah, koji užitak ponovo na sigurnom. Pet je sati popodne, još malo pa će tropska noć. Kad je smo izašli iz šume na čistinu mislio sam da smo stigli u drugi kamp, no još nije bio kraj mukama. Polje trave zapravo je bilo mokri cret i noge su lako propadale u mokro i rahlo tlo, a cipele se opet punile blatom i vodom. Dugo smo se mučili korak po korak u ovom stranom pejzažu, sa rijetkom grbavim drvećem potpuno optočenim sivim lišajevima i divnim visećim orhidejama. Kad smo stigli na suho bili smo mokri, blatni, krvavi, ali sretni.

Facebook komentari / dostupni ukoliko ste prijavljeni na svoj FB profil (Komentiranjem prihvaćate naše uvjete korištenja).

Ne propustite

- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Najnovije

U Martinovki

FOTO/VIDEO Koprivnička Vinilija potvrdila zašto je omiljena kod brojnih glazbofila

Koprivnički sajam gramofonskih ploča i CD-ova, Vinilija i danas je okupila brojne glazbofile na svojem 26. izdanju. Na ovaj...
- Oglasni prostor -

Vezane vijesti

×