Točan uzrok ove bolesti nije još sasvim razjašnjen, a u više od polovine slučajeva riječ je o nasljednom poremećaju. Dosadašnja istraživanja upućuju na poremećaj u izlučivanju neurotransmitera dopamina – tvari koja sudjeluje u kontroli motoričkog sustava, a uzrok još može biti deficit željeza i/ili folne kiseline. U blažim oblicima bolesti, tegobe se javljaju tek povremeno, u umjerenim do dva puta tjedno, a u težim tri puta tjedno i češće. Sindrom se najčešće javlja u srednjoj dobi i u žena nešto češće nego muškaraca.
Vodeći simptom koji svi bolesnici navode je nemir u nogama. Najčešće to opisuju kao neizdrživ poriv za pomicanjem nogu, tupu bol, neugodno mravinjanje, osjećaj težine u nogama, bockanje, grčenje, trzanje, svrbež i to u pravilu u potkoljenicama, rjeđe u stopalima i natkoljenicama. Češće su zahvaćene obje noge. Gotovo svi bolesnici žale se na otežano uspavljivanje i poremećen san, što je razlogom umora tijekom dana. U fazama mirovanja tegobe se pogoršavaju, stoga treba izbjegavati dugotrajno sjedenje. Duže trajanje bolesti u pravilu pogoršava simptome.
Međunarodni kriteriji za dijagnozu ove bolesti definirani su 1995. godine i uključuju:
1. neizdrživu želju za pomicanjem nogu (motorički nemir)
2. pojavu tegoba u mirovanju i smirivanje tegoba tijekom motoričkih aktivnosti
3. pogoršanje simptoma noću i u mirovanju
Bolest i nije tako rijetka (prevalencija u općoj populaciji čak 2-15%), ali unatoč tome, vrlo često ostaje neprepoznata. Opisana već u 17. stoljeću, a točnu definiciju bolesti dao je švedski liječnik Ekbom 1945. godine. Postoje dva tipa ove bolesti: primarni, koji se javlja prije 40. godine života i sekundarni, nakon 40.godine. Sekundarna forma javlja se često u sklopu nedostatka željeza, šećerne bolesti, oštećenja perifernih živaca, deficita folne kiseline, bolesti štitnjače, Parkinsonove bolesti, alkoholizma, ali i kod uzimanja nekih lijekova: antialergici, antidepresivi, antiemetici (lijekovi za suzbijanje mučnine) i antiepileptici.
Treba naglasiti da ne postoji specifična dijagnostički test za ovu bolest, već se dijagnoza donosi na temelju procjene subjektivnih simptoma bolesnika. Osim temeljitog kliničkog pregleda neurologa ili fizijatra, potrebno je učiniti osnovne laboratorijske krvne pretrage (šećer, željezo, hormoni štitnjače,….) i elektromioneurografiju (snimanje živaca nogu).
Liječenje ovog sindroma je simptomatsko. Potrebno je regulirati sva stanja kod kojih se ovaj sindrom može javiti. Korisna je umjerena tjelovježba tijekom dana, kao i tople kupke neposredno prije spavanja, iako nekim bolesnicima više odgovaraju hladni oblozi. Osim pravilne prehrane, treba promijeniti i neke životne navike – prije svega izbjegavati alkohol, nikotin i kofein.
Dobar efekt ima i fizikalna terapija: elektro-procedure (TENS, galvanizacija) i akupunktura. Vježbe istezanja za mišiće potkoljenica i stopala, te masaža također imaju povoljno djelovanje. Samo kod težih bolesnika, koji imaju simptome najmanje tri dana u tjednu liječenje je medikamentno.
Zaključno, sindrom nemirnih nogu senzorni je i motorički poremećaj, često neprepoznat iako ima karakterističnu kliničku sliku i simptome, a u određenoj mjeri smanjuje kvalitetu života bolesnika.
Piše : dr. Dražen Sačer, fizijatar
TEL. 048 625 033
E-mail : drazen.sacer1@kc.t-com.hr