Krenuli smo Neven i ja na još jedan zimski uspon. Cilj je ovog puta Bitoraj. To je jedan od vrhova Gorskog kotara, s dobrim pogledom na okolicu. Odabrali smo petak, da iskoristimo cijeli vikend. Kako Neven radi u školi, krenuli smo popodne.
Već se lagano mračilo kad smo stigli smo autom na odredište. Cijelim putem padala je lagana kiša koja se ledila po cesti što nas je usporilo. Penjat ćemo se po mraku, no to nije ništa strašno, imamo iskustva, a i opremu. No, dočekao nas je led, a kišica je još padala. Klizali smo se kad smo navlačili opremu na sebe.
Pričvrstio sam dereze i krenuli smo gore. Računao sam da gore pada snijeg i da će biti lakše. Razbijali smo skorenu ledenu koru kako smo se lagano počeli uspinjati. No, odmah je bilo jasno da nešto nije u redu. Led je prekrivao ne samo snijeg nego i stabla, nastala je kao u čaroliji zaleđena šuma. Svako malo čuli bi kako drvo puca pod težinom leda. Nalazili bi prevaljene bukve, čak i ogromne jele. Kao da je čudovište prošlo ispred nas i porušilo sve pred sobom.
U nas se uvukla sumnja. Ima li smisla dalje? Gore je hladnije pa bi ta kiša trebala uskoro stati i biti sve lakše. No nije bilo tako. Mrak je potpuno pao, a drveća su sve više pucala. Negdje u daljini, negdje ispred nas. Nalazili smo se u minskom ledenom polju. Svakog trena moglo nas je nešto poklopiti. Od topline daha mi se sjajio snop lampe i bilo je teško vidjeti išta dalje. Za tren smo stali i ugasili lampe. Šuma je odjekivala od „eksplozija„. Nevjerojatno, što se ovdje dešava?!? Napredovanje je postalo jako teško i zbog neprestanog zaobilaženja palog drveća, što u dubokom snijegu i debelom zimskom opremom nije nimalo lako.
Tako je to potrajalo dobar sat Ili dva. Konačno, led je pomalo nestajalo, ali kiša je i daje padala. U tim uvjetima, konačno smo se potpuno mokri dovukli do doma. Unutra mrak i vlaga. Presvukli smo se, onako promočeni. Od drva bilo je samo par panjeva i neka ogromna grana. Uzaludno sam je pokušavao presjeći nevjerojatno tupom sjekirom. Nekako smo zapalili vatricu, no ona je više cičala i smudila se nego gorjela, koliko je sve vlažno. No, nekako smo se zagrijali. Složili smo si na plinskom plameniku juhicu, nešto pojeli o popeli se u potkrovlje na spavanje.
Negdje usred noći, probudio me je Neven. Njegova je vreća potpuno mokra i ne može spavati od hladnoće. I moja je nešto vlažna, ali se drži. Spustili smo se u dnevni boravak i opet pokušali zapaliti vatricu, nekako smo se zagrijali, a uskoro je svanula i zora. Vani, kiša i dalje pada. Koji peh. Nema smisla ostajati ovdje, pogleda nema, od snijega nastala je samo bljutava kaša. Toliko od zimske čarolije. Odluka je pala – vratit ćemo se doma. Spust je dakako lakši, prije svega zbog dana. Sada smo te shvatili razmjer katastrofe koja je snašla šumu. Teško da je koje drvo ostalo čitavo preko noći i sada je tek koje drvo pucalo, sva su se već potrošila. Kao u apokalipsi, vraćali smo se dolje, u ledenom svijetu. Da je bilo sunca, sve bi svjetlucalo, ali i ovako je bilo potpuno nestvarno.
Nazad u selu, nema struje. Naravno, popucali su i električni vodovi. Gorski kotar je u kolapsu. Vozeći oprezno, sigurno smo se vratili doma. Da smo znali što nas čeka, nema šanse da bi se uopće zaputili. Ništa nije sugeriralo u prognozama na takav razmjer ledene kiše i pucanja. Poslije smo gledali, cijeli je Gorski kotar pod elementarnom katastrofom, a mi smo usred šume bili u srcu svega toga.