Kakav je osjećaj biti u zasluženoj mirovini nakon toliko dugo godina rada, čime se bavite, nije vam dosadno, bilo je moje prvo pitanje upućeno cijenjenom kirurgu Davorinu Hećimoviću, dugogodišnjem šefu Odjela traumatologije u koprivničkoj bolnici.
– Moram priznati da mi je lijepo. Gospodar sam svojeg vremena. Priuštio sam si i jedan opuštajući izlet u Zagreb. Posjetio sam izložbu o Nikoli Tesli, Tehnički muzej i Planetarijum. Nego, shvatio sam da mi je lijepo pogledati u nebo, kad je onako vedro pa vidim zvijezde. Onda sam se primio neke literature pa sam naučio dosta o zviježđu. I sad mi je super pogledati u visinu i znati što vidim. Baš uživam – odgovara nam doktor dok nam pokazuje malenu tekicu u kojoj piše svoje obaveze koje ga za taj dan čekaju, ali i ostalih dana.
Dočekao nas je u svom toplom domu, punom umjetnina, starina i obiteljskih uspomena, spreman pretresti svoj životni put o tome kako je uopće postao kirurg, je li ga taj posao ispunjavao, a nezaobilazna je tema bila i ‘Sunčano selo’ u Jagnjedovcu, njegovo imanje o kojem priča s puno strasti i ljubavi.
– Znate i sami da sam u penziju otišao još prije dvije godine. No, kada sam otišao, na odjelu traumatologije je ostalo petero ljudi što je dovoljno za normalan rad. Tada je dvoje kolega još bilo pred ispitom, a dvoje su se spremali na subspecijalizaciju. Da bi oni mogli otići, ja sam se vratio. Radio sam dva puta tjedno, u ambulanti. Ispočetka sam još i operirao, da bi mlađe kolege mogle steći potrebno iskustvo, no brzo sam prestao. Nisam više bio u tome, htio sam se maknuti od sale. Ipak su to već bile godine rada. U ambulanti mi je isto bilo lijepo, no više nije bilo potrebe da ostanem jer su se kolege vratile sa svojih subspecijalizacija – priča nam dr. Hećimović.
Šef Odjela traumatologije bio je punih 25 godina. Ne čudi što je postao liječnik, s obzirom na to da dolazi iz obitelji u kojoj je bilo šest veterinara i pet liječnika.
– Mislim da je tu imala utjecaja i ta genetska podloga. Kad sam kretao upisivati fakultet, prijavio sam se na veterinarski, stomatološki i medicinu. Na medicini je bio prvi prijemni, prošao sam i odlučio ostati. Volio sam rad s rukama, obrađivati drvo, zabijati čavle, graditi nešto. Bio sam u tome spretan. I to je nekako odredilo da postanem kirurg. U toj profesiji morate imati mirnu i spretnu ruku. Tako da sam to svoje umijeće spojio s medicinom – prisjetio se svojih studentskih dana.
Inače je rodom iz Dugog Sela, no sudbina je htjela da njegov dom postane srce Podravine. Nakon završenog studija, krenuo je u potragu za radnim mjestom. Planirao se skrasiti u Novom Mestu, u Sloveniji, budući da mu je tamo brat radio kao liječnik, no u tamošnjoj bolnici nisu trebali kirurga pa je taj izbor otpao.
– Pa sam krenuo u Sisak, Viroviticu, Bjelovar… No nisu to bili gradovi koji su me zvali da ostanem živjeti. I tako, jednog dana, došao sam u Koprivnicu, u posjet svojem prijatelju, sada pokojnom Branku Heinrichu. Sjedimo tako u kuhinji, pijemo kavu i pita me što ima kod mene. Odgovorim mu da tražim posao, ali da nisam imao uspjeha. Taj isti tren me odveo do koprivničke bolnice gdje sam se susreo s dr. Femecom. Taman se vratio s operacije. Sjeli smo, počeli pričati i nakon tri minute razgovora mi je rekao da je potreban kirurg i da dođem u ponedjeljak na posao. Da bude još i bolje, nakon toga sam imao prilike prošetati Koprivnicom i zaljubio se u grad na prvi pogled. I ta ljubav još i dan danas traje. Sjećam se kako sam bio zadivljen s divnim prizorima okoliša obiteljskih kuća. Nisam znao tko ima ljepše cvijeće. Grad je bio uredan i čist. Ali i danas je takav, to se nije promijenilo – kazao nam je.
Da je Koprivnica bila njegova sudbina, mjesto u koje je jednostavno morao doći je i dokaz što je upravo u Koprivnici upoznao i svoju suprugu Helenu, s kojom je u sretnom braku već 40-ak godina. Rado sudjeluju i u društvenom životu grada, a građanima su poznati i u ulozi kralja i kraljice, od prvih dana Renesansnog festivala.
Teško je ne spomenuti u ovim retcima o njegovom životu i trenutak koji nas se posebno dojmio. Bio je to poljubac koji je ‘pao’ kad je Helena odlazila u grad, po namirnice za ručak, a tako, kažu, i dan dans izgleda svaki njihov rastanak. Upravo oni su jedan lijepi primjer da ljubav s godinama samo raste i jača.
– Bez ikakvog pretjerivanja i ustručavanja reći ću da sam prekrasno živio s ekipom s posla. Stasao sam uz dr. Femeca, dr. Lista, dr. Bradića, dr. Jerčinovića, dr.Husinca, dr. Šalamona i dr. Šnajdera koji su me dočekali na odjelu. Sad je tu mlađa ekipa na čelu s dr. Gašparićem. Moj mladi kolega, doktor Tomislav Jelić me u šali zove striček jer sam ga čuvao na koljenu kad je bio mali. Nedavno je preminuo dr. Jerčinović, on je bio veliki čovjek i liječnik. Nisam nikada na poslu osjetio nelagodu. Stvarno smo uvijek radili kao tim, bili tu jedan za drugoga. Znate, to je jako bitno. Uz, naravno, ljubav i predanost prema poslu jer ako toga svega u kompletu nema, badava sve – priča nam dr. Hećimović.
Prisjetio se i jednog slučaja koji ga se posebno dojmio u njegovoj karijeri liječnika. Bilo je to kad je na operacijskom stolu imao malenog četverogodišnjeg dječaka koji je došao zbog upale slijepog crijeva.
– Operacija je prošla dobro, sve je napravljeno kako je trebalo, no dječak jednostavno nije bio dobro. Treći dan se već vidjelo da trbuh nije bio miran i nismo imali izbora nego ga opet otvoriti. Bilo me strah, bojao sam se što ću naći. Asistirao mi je pokojni dr. Jerčinović. Ruke su mi se stravično tresle pa sam ga zamolio da on preuzme operaciju. To mi se dogodilo tada i nikad više poslije. Našli smo jedan upalni apsces, no uspješno smo ga riješili. Bio sam miran jer je sve dobro prošlo. Nije mi kamen pao sa srca, nego stijena. Srećom, dječak se poslije dobro oporavio. Znate, traumatologija je grana kirurgije u kojoj smrtni slučajevi nisu česti, srećom – kaže nam.
Davorin je jedan od rijetkih koji u današnje vrijeme ne koristi mobitel, usprkos tome što mu se ipak divi kao izumu.
– Možda to nekome otežava komunikaciju sa mnom, ali zaista ima načina da se dođe do onoga do koga se želi. Pa imamo fiksne telefone. Ne vjerujem da ljudima treba mobitel tako često zbog posla. Mene su godinama neplanirano zvali u bolnicu zbog hitnih slučajeva preko poziva na fiksnom telefonu. Primjerice, jednom sam bio u Jagnjedovcu i radio na skeli. Nisam čuo telefon, ali je došla susjeda Đurđa vikati da me zovu iz bolnice. Tako da, zaista ne vidim problem u tome što nemam mobitel – kaže dr. Hećimović.
Jedna od njegovih velikih ljubavi, za koju sada ima više vremena, je imanje ‘Sunčano selo’ u Jagnjedovcu, nedaleko od Koprivnice, mjesto na kojem pronalazi mir te istovremeno uživa u ljepotama koje nudi. Ujedno, ovih su dana proslavili 20. obljetnicu postojanja Sunčanog sela.
S obzirom na to da ga zanimaju stari obrti, ne čudi da ima sve što je potrebno za jednu radionicu kovača ili lončara. Moramo reći i da su dobitnici nagrade ‘Simply the best’ za prošlu godinu, kao i Zlatne povelje u natječaju Suncokret ruralnog turizma.
– Na imanju mi se probudila i ljubav prema pticama pa sam ih počeo proučavati tako da sada znam svaku koja navrati. Ljudi dolaze s veseljem gledati što imamo, prisjećaju se boravaka kod svojih baka i rodbine na selu. Spremam i projekt brijačnice. Prikupio sam sav materijal koji mi je potreban da bih prikazao kako je nekada brijačnica izgledala, a to je deseti zanat u kolekciji. Trenutno sam sav u tome – kazao nam je dr. Hećimović.
Dotakli smo se i aktualne situacije u zdravstvenom sustavu, odlaska brojnih liječnika, posebno anesteziologa iz koprivničke bolnice.
– Nažalost, nije dobro što nam liječnici odlaze, posebice anesteziolozi kojih je sve manje. Zabrinjavajuće je jer to otežava operativni protokol, dovodi do povećanja lista čekanja. Zato dolaze ljudi izvana. Jesu to stručnjaci koji znaju svoj posao, ali nije to financijski dobro za bolnicu – mišljenja je dr. Hećimović.
S obzirom na to da je dugi niz godina proveo radeći u bolnici, ‘ispratio’ je i dočekao brojne ravnatelje.
– Zaista ne mogu nikog izdvojiti. Svatko je na neki svoj način doprinio radu bolnice. Moram samo reći da je dr. Švarc bio izniman čovjek, pravi gospodin. U mojim je on očima velik do neba. Jedino je malo nezgodno što se politika petlja u taj dio. No, hajde, to možda i nije neminovno loše. Jer, ionako bi ljudi bili ovakvi ili onakvi – priča dr. Hećimović.
I dok završavamo naš razgovor, supruga Helena već se prihvatila kuhanja ručka, a Davorin je dalje odjurio za svojim obavezama kojih ima možda i više nego dok je radio.
[…] i našu veliku priču o Davorinu Hećimoviću, povodom njegovog odlaska u […]