Kome ne bi bilo ugodno da ga ujutro umjesto iritantne budilice probudi veseli ptičji pjev? Obitelj Dukarić ima upravo to, ali ne bude ih vrapčići i gradski golubovi. Budi ih 47 vrsta ptica, njih više od 150 komada sa šest nastanjivih kontinenata.
Bijeli i plavi uhati fazani, satyri, rižarice, australske zebe, barabani, tamburini, gvinejski golubovi, senegalski papagaj, peruanski golubovi, kalifornijske prepelice… Od Himalaje do Havaja, od Novog Zelanda do afričkih visoravni, ptice iz cijelog svijeta našle su se na jednom mjestu, jednom dvorištu u Koprivnici.
– Jedino nam fali Antarktik, pingvine još nismo uspjeli nabaviti – uz smijeh će naš uzgajivač Josip Dukarić.
To pravo ptičje carstvo rezultat je godina i godina uzgoja, brige i ljubavi njega i njegove supruge Tajane prema tim fascinantnim pernatim stvorenjima. Od zelenokrilih grlica i kubanskih zeba pa do nevjerojatno rijetkih celebeskih golubova i fazana Lewisa, u nastambama koje je izradio vlastitim rukama mogu se vidjeti ptice kakve je praktički nemoguće naći drugdje u Hrvatskoj.
– Biram ptice prema tome koliko su mi zanimljive i egzotične, ali, naravno, moraju biti one koje mogu živjeti u našim uvjetima. Cijele godine su vanjskim nastambama i moraju biti sposobne izdržati naše zime, iako ih mi i dodatno zaštitimo – pojašnjava naš uzgajivač.
Kako kaže, otkad pamti volio je životinje, a u ozbiljniji uzgoj ptica krenuo je prije 12-13 godina, učio usput, radio pogreške, ali isto tako i nezaustavljivo gradio svoj privatni rezervat.
– Uvijek sam imao nešto, grlice, tigrice, pse, mačke, koze… Sve je krenulo s jednim fazanom kojeg nam je ponudila mamina prijateljica i mi smo ga uzeli i to je dovelo do ovoga – pokazuje nam niz cvrkutavih nastambi u dvorištu.
Iako je njegovo carstvo ptica zaista šaroliko, posebno je ponosan na svoje srebrne Lewis fazane, ptice koje vuku porijeklo iz Mijanmara, Vijetnama i Indonezije, a koji su, osim što su iznimno lijepi, i iznimno rijetki.
– Jedini ih imamo u ovom dijelu Europe, ima ih nešto u Velikoj Britaniji, ali vrlo su egzotični i rijetki – ponosan je Dukarić.
Većina ptica nabavlja se putem poznanstava i kontakata s ljudima koji dijele istu strast uzgoja ptica. Kako kaže naš uzgajivač, u Hrvatskoj ih ima sve više, no mnogo njih se zadržava na raznim vrstama papiga. Što se pak cijena tiče, u Hrvatskoj je lakše baviti se time nego u većini zemalja, a njegove ptice izazivaju veliku pozornost kod kolega diljem svijeta.
– Kod nas su ptice i nekoliko puta jeftinije nego u većem dijelu Europe. Primjerice, kod sebe imam ptica koje koštaju 30-ak kuna. Neki od najskupljih su oko 350 eura. Što se cijena tiče, moguće je jako dobro proći, no isto tako se i međusobno često mijenjamo za ptice. Interes za rijetke ptice uvijek je velik, primjerice, nedavno smo stavili fotografije na Facebook i u roku pola sata javili su se ljudi iz cijelog svijeta, Pakistanci, Rusi, Nizozemci… Svi su zainteresirani, no nemaš im što dati, nemaš viška – kaže on.
Briga za njih zapravo je prilično jednostavna. Ne treba im maženja, češkanja ni igre s njima, dovoljno je da su im nastambe čiste i prostrane, da imaju dovoljno vode i hrane i one će biti zadovoljne.
– Puno je manje posla sa svih 150 ptica nego s jednim psom. Ptice su samostalnije, ujutro im se da voda, a hrani ih se po potrebi, ovisno i o godišnjem dobu. Još kada i zatopli, od ožujka pa do kraja listopada, počnu se razmnožavati i k njima se nema što ni ulaziti – objašnjava nam Dukarić.
Naravno, s obzirom na to da je riječ o pticama, uvijek postoji rizik od toga da odlete. Kada se to dogodi, obično je to zadnji put kada će ih vidjeti. Tako su nestale i neke vrlo vrijedne ptice, poput bakrenovratih grlica.
– Konačno sam ih uspio nabaviti, imao sam par, muškog i ženskog, što je zbilja rijetko. Donio sam ih doma, otvorio vrata nastambe, poskliznuo se na snijegu i sve je odletjelo skupa sa mnom. Muškoga sam uspio uhvatiti, no ženka je otišla – prisjeća se Dukarić.
No, osim toga, vrebaju ih i druge specifične opasnosti. Sigurno je to da njihovi ostali ljubimci, pas i mačka, više nisu jedni od tih rizičnih faktora, ali tu su divlje životinje, koje na Vinici nisu rijetkost.
– Dobro se slažu s našim ljubimcima. Pas ionako nikad nije bio opasnost za njih, a mačka se navikla. Kada su mlađe, mace se zalijepe za ogradu nastambe kada ih vide, ali prođe ih to. Ono s čime imamo problema su lisice, znale su ulaziti u dvorište, ukrasti kokoš i pobjeći. Prošle smo godine napravili ogradu protiv njih. Ovdje ih ima zbilja puno, dolaze u svako doba dana i nemaju straha. Ipak, zasad mi nisu odnijele niti jednu pticu – kaže on.
Bez obzira na impresivnu količinu i raznolikost njegovih ptica, još uvijek u njemu postoji želja za novim, drukčijim, neobičnijim vrstama koje želi nabaviti, koliko god to bilo izazovno, pa možda i nemoguće.
– Volio bih imati koklas i palawan fazane, za njih postoji šansa da ih se nabavi. No, krvavi fazani su mi velika želja. Oni su prekrasne ptice, čudo su Njih ima jedan jedini uzgajivač u Europi i to je nešto što vjerojatno neću nikada imati – pomirio se s tim naš uzgajivač.
No, i bez krvavih fazana, u ptičjoj oazi koju je stvorio uživa svakoga dana. Njihov pjev, njihove boje, šare, različiti karakteri, udvaranja, gugutanja i šepurenja prizor su u kojem je moguće beskrajno uživati.
– Možeš stajati pred njima satima i samo gledati i slušati – rekla nam je Tajana, i tako savršeno izrekla upravo ono o čemu smo i sami razmišljali.
