Kostarika je na vrijeme postala svjesna koji je njen kapitalni resurs – ili će postati jeftin proizvođač za hamburgersko meso ili održivo gospodariti prirodnim resursima. Odabrali su ono pravo, zaštitili su šumu i nisu propali. Štoviše, najstabilnija su i najbogatija zemlja cijele Latinske Amerike!
Ono što izdvaja Kostariku od ostalih zemalja središnje Amerike i uopće svih tropskih područja na svijetu je veliki broj nacionalnih parkova u kojima je očuvano prirodno stanište, a to je tropska kišna šuma. Čak 27 % površine je pod nekim oblikom zaštite, a niču i novi, uglavnom mali privatni parkovi.
U tim šumama obitava velik broj živih bića, jer na području veličine Hrvatske živi preko 850 vrsta ptica, 200 sisavaca te 10.000 «viših» biljaka. U tim parkovima je moguće lako vidjeti skakanje majmuna po drveću, šarene papige are dok kriješte u letu, dugokljune i šarene tukane dok pjevaju visoko u krošnji, ljenivca dok nepokretno visi obješen na grani, guštere koji doslovno trče po vodi, čak i nevidljivog jaguara uz potok dok čeka plijen. Nije ni čudo što ti parkovi privlače velik broj ljudi željnih iskonske divljine kao odmak od civilizacije velikih gradova.
Gotovo polovica turista zapravo dolazi samo zbog toga, tako da je ekoturizam važan izvor prihoda, a divljina prepoznatljiv simbol Kostarike. Zbog toga postoji snažan poticaj za daljnje očuvanje tih prostora koji drugdje u svijetu uzmiču pred ljudima.
Tako nije bilo nekad. Kostarika je trebala postati zemljom modelom za globalni gospodarski razvoj – kratkoročno iscrpiti svoja prirodna bogatstva i obogatiti nekoliko oligarha na račun zajednice. Širom zemlje su se stoga širile farme, dakako da su sječene šume za dobivanje nove zemlje. Danas se vozeći po cestama u unutrašnjosti mogu vidjeti nepregledne plantaže i pašnjaci, čak i na planinskim strminama.
Kao posljedica takvog širenja je šuma sve više nestajala. Prema službenoj procjeni oko 40 % površine zemlje je danas pod pašnjacima, naročito je bio trend širenja od 60-ih do 80-ih godina 20. stoljeća, za vrijeme hamburgerskog buma u Americi. To je ujedno i razdoblje ekonomske krize zemalja u razvoju pa tako i Kostarike gdje, koje su se rapidno orijentirale na stočarstvo i izvoz govedine kao izvor svježih dolara.
To je rezultiralo intenzivnom sječom šuma, a iz toga je izrastao novi problem – intenzivna erozija tla. Udio gubitka šume od 6.3% s obzirom na veličinu zemlje je zbog toga bio daleko najveći u zapadnoj hemisferi, dok je u mnogo poznatijem Brazilu svega 1.8%. svega u osjetljivim područjima kao što su krajevi blizu rijeka i padine planina.
Kostarika je međutim na vrijeme postala svjesna koji je njen kapitalni resurs – ili će postati jeftin proizvođač za hamburgersko meso ili održivo gospodariti prirodnim resursima. Odabrali su ono pravo, zaštitili su šumu i nisu propali. Štoviše, najstabilnija su i najbogatija zemlja cijele Latinske Amerike!
Ekoturizam je jedna od vodećih grana gospodarstva! Boravkom ovdje stječe se dojam da stanovnici Kostarike ili Ticosi kako se vole zvati ne pate baš previše u životu. Bez ratova i gerile, s relativno visokim standardom za uvjete Latinske Amerike i s turistima koji hrle da ostavljaju dolare; s najvišom pismenošću u cijeloj Latinskoj Americi i čak 20% budžeta države namijenjenom obrazovanju.
Tako nagli razvitak ekoturizma je rezultat nekoliko faktora od kojih su najvažniji politička stabilnost, veliki interes u svijetu za divljinu te blizina SAD. Veliku ulogu imala je i duga povijest bioloških i ekoloških istraživanja koja su otvorila vrata i prenijela vijest ne samo znanstvenicima nego i običnim ljudima. Dakako da bi i sve to prirodno bogatstvo bilo iznimno ranjivo da nije dobrim dijelom zaštićeno zakonom, prvenstveno u obliku nacionalnih parkova i različitih rezervata.
Oko 80 takvih područja postoji danas, no tu je i veliki broj manjih. Sve veći broj privatnika umjesto da sačuva šumu, pretvara je u zaštićeno područje i zarađuje novac od elitnog turizma. Privatnih posjeda ili lodge-ovada 1995 taj broj narastao na 30. Danas ih ima na stotine! Zaštita prirode dakako se ne može odvojiti od ekonomije, zaštićena područja moraju donositi i korist lokalnom stanovništvu lišenom tradicionalnog načina života.
Ekoturizam tu dolazi kao spas, alternativa ostalim destruktivnim aktivnostima, najbolji primjer održivog razvoja. Ulaznica stoji za većinu parkova 6 dolara, što uz ostalu ponudu puni državne, ali i lokalne blagajne.
Nemojmo shvatiti doslovno ovaj slučaj s našom zemljom, ali opet, povucimo paralele. Hrvatska već godinama temelji razvoj na starom shvaćanju prirode kao resursa, a ne gleda na nove znanstvene poglede. Velike postkomunističke državne kompanije drže monopol nad tim resursima i skrivaju alternative.
Privatni interes se prodaje pod javnim. Ovdje govorimo poglavito o gospodarenju vodama i energetici. Hrvatska treba shvatiti da je njena priroda, a pogotovo njene rijeke i općenito voda kapitalan resurs. Treba baš kao Kostarika smognuti snage i krenuti svojim putem, na korist svih njenih stanovnika.