Pitaju me mnogi gdje spavam kad sam na ekspedicijama po divljim džunglama Južne Amerike, Azije, Afrike… Pa što jedem, kako se perem i sve ostale stvari koje moram napraviti da bi preživio, a obično ne nađu mjesta u pričama otkrivanja novih vrsta, susreta sa smrtonosnim zmijama ili bježanja od tapira.
Sav sam u muci da u jednoj rečenici vratim odgovor, jer dakako nismo uvijek na istom mjestu, ali zadnjih godina iskristalizirao se jedan – istraživačke stanice. To je kao mali hotelski kompleks, ali ne za turizam, već znanost. Istraživanja često traje tjednima i treba suho mjesto za odmor, ali i rad. U njima borave samo znanstvenici i njihovo osoblje, a većina putnika namjernika do njih niti ne može doći, jer su često usred nacionalnih parkova i van utabanih turističkih staza.
Prvi sam doticaj s ovakvim boravkom u džungli imao na Madagaskaru. Probili smo se uz žustru planinsku rijeku kroz gustu oblačnu šumu Nacionalnog parka Ranomafana, svu omotanu papratima i lišajevima. Mokri od kiše i krvavi od pijavica, odjednom se pred nama stvorila mala drvena koliba. Umjesto vještice, jedan je Amerikanac (odmah sam ga prepoznao, ne znam kako) pod terasom tipkao na laptopu. Koja scena, usred džungle, a ovaj piše znanstveni rad. Koji metar kasnije, bila je veća, također drvena građevina. Unutra je nas je na toplu kavu pozvala Summer, voditeljica stanice koju vodi američko sveučilište Stony Brook. Škicnuo sam policu sa stručnim knjigama, znanstvenu opremu, ali i osobne stvari. Kako idilično, baš kao iz filma. Nakon kratkog čavrljanja, nastavili smo dalje, ne želeći im smetati u poslu.
Koju godinu kasnije, počeo sam i ja biti redovit gost ovakvih stanica. Svaka je različita, ali u svima se može na miru bućnuti u suh krevet na kraju napornog dana. U onom istom parku na Madagaskaru, spavali smo u šatorima, srećom ispod cerada. Pljuskovi mogu biti tako jaki da će svaki šator promočiti nakon par dana pa ja zaštita itekako potrebna. Na Andamanima smo imali „luksuz“ u sojenicama – građevinama kao poveće lovačke čeke na visokim stupovima, s ogradom i krovićem. More je blizu,a plima redovito posjećuje šumu mangrova u kojoj jesmo pa valja spavati nekoliko metara nad zemljom. U tropskim uvjetima, sojenica je izvrsna klimatizacija, jer među krošnjama povjetarac lijepo hladi u uparenoj tropskoj noći. Madraci su jedini komfor, a tu je i viseća mreža, zaštita od rojeva grozničavih komaraca, a u Aziji i od zmija. Iznimno otrovni krajt može ugristi ljude u snu, a kako je otrov neutotoksičan sa slabim lokalnim djelovanjem, ugrizeni nesretnik to ne osjeti, ali se više se nikad ne probudi. Mreža za komarce stoga je spasila mnoge. Cijela je stanica na Andamanima kao u filma fantazije – usred džungle podignuto je desetak takvih sojenica, a između su putići u šumi. Kako mi se nije dalo stalno navlačiti sandale, uglavnom sam kao i Hobiti hodao bos. U ekvadorskoj Amazoni smo pak spavali u ugodnoj brvnari, a s brdašca smo imali pogleda na blatnjavu amazonsku rijeku.
Znanstvenici dakako moraju jesti. U Ekvadoru smo usred zelenog pakla Amazone jeli u modernoj menzi, a na Andamanima jednostavnoj kuhinji samo pod krovićem. Kuhar Indijac se zaklinjao da je ublažio ljutinu čilija toliko da je njemu jelo njemu postalo bljutavo, ali meni je još uvijek bilo toliko ljuto da su mi se obrazi znojili! Puno riže, žute leće, nešto malo piletine ili ribe s dosta zelenjave, nije se za udebljati, ali je za zdravo živjeti, a i taj tsunami od čilija je počeo jenjavati s vremenom pa sam počeo uživati u bogatim okusima indijske kuhinje. U Šri Lanki su spavaonica i blagovaonica ista prostorija – ali kakva! Savršeno sređena i čista, s frižiderom i najvažnije – predobrom kuharicom. Naša domaćica htjela nas je hraniti zdravo i kvalitetno – uspjela je! Nisam nikad jeo tako raznoliku i egzotičnu hranu – u tanjuru sam imao sve dugine boje i okuse – od kruhovca, manioke i hrpe drugih šarenih i nepoznatih plodova.
Znanstvenici se osim spavanja te jela trebaju i oprati od znoja, blata, ali i krvi od pijavica. Na Andamanima nam je kupaona bila obična drvena kabina poput poljskog WC-a. Nema prekidača za svijetlo, ali zato je kanta na podu uvijek puna a i lončić za polijevanje visi na klinu. Teško onom koji nije dovoljno gipak da se sam nasapuna po leđima i potom ispere. Doduše, ispiranje je to s trenom oklijevanja, prije nego te zalihe hladna voda po leđima, makar su to tropi, trnci uvijek prolaze. Dražima tuširanja doprinosi i stalno tjeranje malaričnih komaraca, a nije isključeno da vas i zmija posjeti! Neko vrijeme je na grani pored nje stražarila zmija ljutica (srodnik poskoku)! Kad smo se navikli, i nije bilo više tako strašno, ali je bio problem kad je nestala. Hm, kamo je otišla, nadam se ne unutra!?!
Ono najvažnije je ipak radni prostor. Treba dovršiti posao na terenu, ukucati podatke, statistički obraditi, neki rade eksperimente…Dok se vani šuljaju jaguari i u tišini stupaju mravi ratnici, a po krovu se iskaljuje sav bijes kišne sezone, znanstvenici imaju na raspolaganju pravi laboratorij. Najveći je bio u NP Yasuní – doista raskošna prostorija sa zamrzivačima i monitorima, čovjek bi pomislio da je negdje usred Harwarda ili Maxa Plancka u Njemačkoj. I čim bih izašao van, tropska vrućina i vlaga se me svojom teškom znojnom rukom ošamarile i vratile u stvarnost. Na Andamanima je laboratorij bio najskromniji, ali opet najidiličniji. Kao dio drvene knjižnice na katu, u njega se moglo samo bosonog. Nadohvat džungle, a opet toliko siguran i udoban. I kako čovjek ne bi bio inspiriran pisati znanstveni rad, doslovno gledajući kroz prozor o onome o čemu pišeš!
Možda najbolje, u šarolikom smo društvu kolega. Amerikanac proučava lijane, Šveđanin istražuje kako kišna šuma ublažuje klimatske promjene, a Nijemac kako se seksaju otrovne, šarene žabe… Nema ljepšeg nego svako jutro na terasi piti jutarnju kavu dok se maglica provlači kroz isprepletene krošnje džungle, a u daljini urliče majmun urlikavac. I kao šećer na kraju, u Ekvadoru, ali i na Andamanima prikopčali smo se Internet! Nitko nije potegao žicu do ovih udaljenih kutaka džungle, već nas je s najmilijima spojio satelit! Doba romantične izdvojenosti od ostatka svijeta nekako su neprimjetno prošla, danas u najdubljoj džungli čovjek čavrljati s prijateljima na Skypeu te „lajkati“ na „fejsbuku“.