Jeste li vidjeli kakva su nas čudesa ponovo zadesila? Opet kiša i kiša i kiša. I naravno poplave koje prate ovoliko oborina. Ja sam bio više nego nesretan što se to, kada se već moralo dogoditi, događalo za vikend pa je, pored svega, još bilo nemoguće otići u šumu, a da to bude koliko toliko normalno iskustvo.
Zato sam, onako preko volje, odlučio obići dućane po gradu, ne bi li uhvatio nešto povoljno na akcijama koje nam se tako svesrdno nude.Nisam naravno pronašao ništa od onoga što sam zamislio kupiti, a s vremenom se i okorjeli nevježa, kao što sam ja, nauči ponekom pravilu, pa više ne dolazi doma sa cijelom hrpom nepotrebnih stvari, koje su, kada je odjeća u pitanju, uglavnom bile ili premale ili prevelike ili pak u boji koju je nemoguće pomiriti sa bilo čim iz ormara, ali uvijek strašno povoljne.
I tako, pomalo razočaran, da ne kažem pokisao, onako pod kišobranom, pređem cestu i tamo odmah ispred Ogyja, zaskoče me prekrasni primjerci velike gnojištarke. Kasnije sam ih viđao na mnogo mjesta u gradu, no u tom času dan je odmah postao puno vedriji i odluka je pala. Pravac sajmište!
Sajmište je pravi gradski poligon za prikazivanje najnovijih modnih dodataka naših ljepotica. Zbog vremenskih prilika i neprikladne opreme, nisam se odlučio na krstarenje travnatim površinama pa mi je promakao susret sa još pokojom gnojištarkom, no mom iznenađenju nije bilo kraja, kada sam na samom uglu, gdje završava aleja divljih kestena i počinje mladi drvored (sada sam tek shvatio da od čuda uopće nisam digao pogled da vidim o kojoj vrsti drveća se radi) ugledao prekrasne brašnjače, meni poznate isključivo kao šumske vrste.
U nastavku šepurili su se Queletovi vrganji u velikim količinama, a između njih nešto što sam vidio prvi puta u životu, pa se nadam da je moja determinacija ispravna i da se stvarno radi o vrlo rijetkoj, prekrasnoj maloj, sivkastoj vitezovki (Tricholoma triste).
Već pred kraj ove šetnice, podno bedema i kula renesansne Koprivnice, naišao sam na tipične gradske dame, gljive koje ćete često u literaturi i naći pod nazivom gradska pečurka.
Dvoprstenasta pečurka (Agaricus bitorquis (Quel.) Saccardo) bliska je srodnica sveprisutnog šampinjona, pa je kao i sve pečurke karakterizira bijela boja klobuka i stručka te listići koji od crvenkastih starenjem prelaze sve do čokoladno crnih. Ono što ovu gljivu odvaja od njezinih srodnica je tipičan dvostruki prsten.
Vezano uz ovu gljivu svakako treba naglasiti jednu karakteristiku gljiva koja je kod ove vrste, zbog njene sklonosti da raste uz putove i ceste pa čak i u pukotinama asfalta te na vrlo tvrdoj zemlji (našao sam ju jednom ispred Tehničkog muzeja u Zagrebu na zbijenoj zemlji tvrdoj kao kamen), vrlo izražena.
Naime gljive su vrlo uspješni sakupljači teških metala. Za gljive koje, kao ova izrastu uz prometnice, može se očekivati da će sakupiti veliku količinu olova (barem je tako bilo u vrijeme prije uvođenja bezolovnih benzina, no osobno nisam sklon provođenju eksperimenata na vlastitoj koži), koje je, kada se resorbira u krvotok, vrlo težak otrov.