U ranom novom vijeku je veliku važnost imala trgovina solju. Koprivnica se solju opskrbljivala iz solane Aussee, koja je bila u posjedu štajerskih staleža kojima je bilo u cilju prodati što više robe u pograničnom prostoru uz Dravu. Glavno skladište za distribuciju soli je postao Varaždin.
Iz njega se sol dovozila u Koprivnicu, Međimurje i na čitav pogranični prostor. Krajiški zapovjednici u Varaždinu, Koprivnici i Đurđevcu su se solju opskrbljivali i od turskih trgovaca. Zbog toga su štajerski staleži ishodili vladarevu odlkuku kojima je zapovjednicima u ovim mjestima zabranio kupovanje turske soli.
Sol je u 18. stoljeću bila državni monopol. Trgovinom solju ostvarivana je velika zarada. Zbog toga su osnivane solane iz kojih se prodavala sol. U Drnju je u 18. stoljeću postojala solana iz koje se sol kao važan državni monopol distribuirala po većem dijelu Podravine, a naročito u Koprivnicu. Iz godine 1792. sačuvana je naredba solani u Drnju da sve svoje naplate dostavlja Gradskom magistratu u Koprivnici. Uprava solane je 1794. godine stavljena pod nadležnost Ugarske dvorske komore. Već 1799. godine Ugarska dvorska komora nastojala je ukinuti solanu u Drnju i time povećati promet solana smještenih u južnoj Ugarskoj, ali grad Koprivnica traži da se solana iz Drnja ne premjesti u Ugarsku, nego da ostane na mjestu ili da se premjesti u Koprivnicu. Sačuvan je spis Ugarskog kraljevskog vijeća koje je odobrilo da se u Varaždin i Koprivnicu otpremi 4000 centi soli, godine 1800. Godine 1810. sačuvani su spisi o prijevozu ugarske soli po Dravi do Drnja.
Koprivnički gradski magistrat se i dalje protivio pokušajima zatvaranja solane, pa je solana 1814. godine preseljena u Koprivnicu, u dio grada zvan Futakovec, vagatelj soli je bio Ivan Prpić, a sol se razvozila riječnim lađama, vjerojatno sa pristaništa na Dravi. Pokušaj ukinuća solane je bio 1817. godine, ali to nije uspjelo. No Ugarsko namjesničko vijeće i Ugarska dvorska komora ipak su ubrzo 1827. godine donijeli odluku o ukidanju koprivničke solane. Zgrada nekadašnje solane je ostala, a 1832. godine se popravlja i preuređuje.
U prvoj polovici 19. stoljeća u Koprivnici dolazi do osnivanja prve manufakturne proizvodnje cigle i crijepa koja je bila arendatorno pravo grada pa je pravo ciglarenja svake godine na posebnoj dražbi davano u zakup zainteresiranim poduzetnicima. Godine 1834. u Koprivnici se spominje ciglana, još se 1706. godine jedna ulica u gradu zvala Ciglenica (danas Starogradska ulica).
Osim toga valja spomenuti i važnost bogatih nalazišta gline te holocenih šljunaka i pijesaka u okolici Koprivnice kao i zlatarstvo na Dravi, a također i osnovnu preradu drveta te pepeljarenje ili proizvodnju (luženje) potaše.