Svaka priča ima dvije strane, a moguća strana mladih koji su otišli van iz Hrvatske je da će se teško vratiti jednom kad probaju nešto što je bolje od onoga što im se nudi ovdje. Iako im se ovdje, između ostalog, nudi nezaposlenost, rijetki su spremni na taj veliki korak. Svi se vraćamo odakle smo i došli, a ponekad se jednostavno treba suočiti sa situacijom, stisnuti zube i spakirati kofere.
Alen Sedlanić je 27-godišnjak koji je prije četiri godine odlučio napraviti upravo to. Zaposlio se na američkom kruzeru. Mnogi mu zavide jer jedino što vide su slike plaža, mora i velikih gradova. Osim procesa dolaska na radno mjesto, ispričao nam je koliko se zapravo radi na kruzeru, kakve osobine treba imati osoba koja se odluči na ovaj pothvat, u što se pretvori početna uzbuđenost te zašto je imao osjećaj da se njegov prijašnji život zaboravlja.
Otkud ideja?
– Za posao na kruzeru čuo sam od prijatelja 2011. godine, kad se vratio nakon prvog ugovora, opisao mi je o čemu se radi i ispričao dojmove. Sve se organiziralo u vrlo kratkom roku preko agencije smještene u Opatiji koja zapošljava na kruzeru.
Zašto si se odlučio za rad na kruzeru?
– Prvenstveno radi novca.
Kakav je proces do dolaska na radno mjesto?
– Kandidati se prvo testiraju jesu li uopće sposobni raditi taj posao, a za to se koristi poseban Marlins test kojim se utvrđuje znanje engleskog jezika i minimalna komunikativnost. Nakon toga dolazi predstavnik kompanije koji individualno kandidatima, ovisno o poziciji, postavlja pitanja i na temelju toga zaključuje je li kandidat sposoban za rad i je li njegova osobnost za taj posao. Ako je kandidat prihvaćen od strane predstavnika slijedi kratka familijarizacija s uvjetima na moru, o zaštiti na radu…
Koliko dugo radiš i gdje si sve bio?
– Odradio sam četiri ugovora po sedam mjeseci. Proputovao sam Sjevernu Ameriku, Karibe, mjesta oko Meksičkog zaljeva. Bio sam u Kanadi, New Yorku, Bostonu, ali većina cruisea je iz Miamia i New Orleansa, spušta se na Karibe, Meksiko, Saint Martin… Sve se uspije vidjeti, bitno je dobro organizirati svoje vrijeme.
Koji si posao obavljao?
– Konobarenje. Tijekom prvog ugovora je upoznavanje s radom, ali ne radi se s gostima, nego s ostalom posadom. S vremenom dolazi napredak. Prelazi na servis u sobe, bistro servis, na kraju dolazi do asistenta konobara i tad započinje rad u glavnom restoranu.
Kako je organizirano radno vrijeme?
– Na brodu se radi sedam dana u tjednu, bez praznika. Za početnika, smjena je minimalno deset sati, a proteže se do 12 sati dnevno, sa dvije pauze. Kad počneš raditi u glavnom restoranu, radiš tri sata ujutro, dva i pola popodne, dok se za večer izdvoji po pet sati rada u glavnom restoranu. Postoje određeni dijelovi dana koji su slobodni jer je smanjen opseg posla.
Koja je razlika između onoga što si čuo od prijatelja, tj. onoga što se priča i što s doživio?
– Kad su počele dolaziti slike na Facebook i prema pričama, prvi dojam je kao da je on gost, a ne radnik. Kad se to stvarno proba, onda se vidi da je tu puno više rada. Možeš ti uživati u svim tim aktivnostima kao i gosti, ali ne toliko često. Možda jednom tjedno.
Jesu li se dojmovi mijenjali od prvog prema zadnjem ugovoru?
– Naravno, svaki dan je dan za sebe. Na prvom ugovoru je bilo najuzbudljivije zbog toga što upoznaješ ljude sa svih strana svijeta, posebno posadu jer s njima najviše dolaziš u kontakt i zbližiš se. Fascinantne ljude možeš upoznati. Prema zadnjem ugovoru posao postaje rutina i sve se odvija automatski. Cijelo vrijeme se razmišlja kako se unaprijediti. Sve ovisi o individualcu kako se iskaže u poslu. Možeš doći do puno boljeg mjesta gdje se može više zaraditi.
Kakve si ljude upoznao?
– Ima ljudi od kojih radije skrećeš pogled pa do ljudi koji ti taknu srce, drago ti je što si ih upoznao i žao ti je kad odlaziš od njih. Ima dosta Hrvata. Najviše ima nas “Balkanaca”, pa Rumunja, Indonežana, Indijanaca i Filipinaca. Netko bi na prvi pogled pomislio da su si svi dobri, ali uvijek postoji površna rasna mržnja, bijela rasa ima poriv za osjećaj da je superiornija, a druga strana to osjeti.
Koje su pozitivne, a koje negativne strane posla na kruzeru?
– Pozitivno je, s materijalne strane, to što nema troškova, svaki dan je osigurano sve što ti je potrebno. Možeš vidjeti svijet i upoznati fascinantne ljude. Negativna strana je to što te jako dugo nema doma. Zapravo živiš na brodu i tvoj prijašnji život se polako zaboravlja i više si tamo nego tu. Kad završava ugovor to se broji kao najbolji dan u godini, a putovanje kući je jedan od najboljih doživljaja koje možeš zamisliti. Kad stigneš doma i vidiš svoje, osjećaš neki mir, spokoj i zadovoljstvo.
Što misliš, kakve osobe mogu otići raditi na kruzer daleko od kuće?
– Osoba treba imati čvrst karakter, puno samopouzdanja, pozitivno razmišljati, ne previše brinuti i ne razmišljati o vremenu kad ide kući. Također, osoba treba biti fizički jaka i zdrava, bez ikakvih smetnji. Što se tiče materijalne strane, troškovi u samom startu su od 2.000 do 2.500 eura. Prvi ugovor je najčešće vraćanje dugova, upoznavanje sa svime, a drugi ugovor je onda prava zarada.
Bi li preporučio nekome da ode?
– Preporučio bih onome koga ništa ne veže za dom, fleksibilan je i spreman se upustiti u neke nove pustolovine. Samo naprijed. Naravno, ako si vezan, možeš otići i kao par.
Koji je tvoj plan za dalje?
– S obzirom da sam vidio, osjetio i proživio dosta toga, imam osjećaj da više ništa novo od tog posla ne može doći. Možda bolja zarada, ali s obzirom da mi to nije primarni cilj u životu, ugovor koji slijedi je vjerojatno posljednji. I dalje planiram otići u svijet jer jednom kad izađeš iz maminog gnijezda, nema povratka. Koprivnica je jednostavno premala – zaključio je Alen Sedlanić.
