Zamislite da se ne možete kretati. Hodanje da vam je nepoznanica. Noge su vam lake kao pero, ne osjećate ih, ne možete ih micati. Tijelo vam je skvrčeno. Rukama ne možete baš ništa. Prsti su vam svinuti. Zamislite da ne možete pisati. Zamislite da ne možete samostalno jesti, piti kavu. Zamislite da ovisite o drugima 365 dana u godini, 24 sata na dan. Zamislite da ste osoba s invaliditetom. Cijeli svoj život. I zamislite da ste toga svjesni. 

Andrej Pjatakov (27) rodio se prijevremeno. Dijagnosticirana mu je cerebralna paraliza. Jedan dio u glavi je potpuno uništen, a tiče se fine motorike. Iako su njegovi roditelji pokušali sve, Andreju je stanje ostalo isto. No, ipak, on od života nije odustao. Našao je utjehu, nadu i spas.

Imam lijep život, izlazim među ljude, idem na kavu. Nisam zatvoren u četiri zida. Sa svojim osobnim asistentom idem redovito u grad. On ispunjava moje želje. S njim volim puno razgovarati o nogometu, politici i vjeri. Aktivno sudjelujem u društvenom životu. No, ponekad si uzmem tjedan dana odmora i tada sam samo kod kuće da se duhovno napunim čitajući Božju riječ – priča nam Andrej koji kroz vjeru živi svaki trenutak u svojem životu.

Andrej Pjatakov // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin

Na Facebooku je otvorio vjersku grupu koju sam i vodi.

– Početkom prošle godine otvorio sam grupu i od tada ona aktivno djeluje. Osjetio sam dodir s dragim Bogom i da je on zaista živ. Od tada sam veliki vjernik i kršćanin. Vjeru shvaćam ozbiljno, odlazim u crkvu i molim se svaki dan – naglašava Andrej.

A ispričao nam je i kako je do toga došlo.

Bio sam u ponoru, u depresiji, mislio sam da za mene nema života, ni budućnosti. No, vjera me izvukla iz tog stanja. Sve je počelo u Dubravi, 2008. godine. Tada sam počeo ići na katoličko druženje s Marijinim legionarima gdje sam osjetio dodir sa živim Bogom. Od tada znam da on postoji i da je živ. Sve je od tada lakše. Prihvatio sam svoje stanje i situaciju. Lakše se nosim s tim – priča on.

Nedavno je upisao i Dopisnu teologiju. 

– To funkcionira tako da ja dobijem tekstove i na osnovu njih ja dajem svoje viđenje. Komunikacija je to emailom. Obrazujem se za teologa jer me to zanima. Uz to, već dugo imam osjećaj da me Bog zove u svećeništvo. Međutim, to je isto teško izvedivo, no bez obzira na to ja kod kuće živim celibat. Živim vjeru i živim za Boga. Žao mi je što diplomu neću moći nigdje koristiti, no važno je da se obrazujem i da učim. Navodno ću po zvanju biti teolog, no morat ću se dokazivati svojim znanjem – objašnjava.

Andrej Pjatakov // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin

No, iako mu je vjera iznad svega, Andrej ne skriva svoju ljubav prema nogometu i svom najdražem klubu. Da može, najradije bi bio nogometaš. Često ga možete vidjeti kako s tatom dolazi na utakmice i bodri navijače, a dobio je i zahvalnicu za najvjernijeg navijača.

– Navijam za svoj omiljeni klub, Lipu iz Hlebina. Volim dolaziti na utakmice i navijati. I moj tata je u mladosti igrao za njih te je bio jedan od najboljih golmana u svojoj generaciji. Vučem i ja te gene. Nogomet je glavna sporedna stvar na svijetu. Kako kod ostalih, tako i kod mene. U jako sam dobrim odnosima s trenerom Zdravkom Eršetićem. Napravio sam i grupu na Facebooku koju uređujem i tako vodim momčad. Jer, ja bih jako volio biti trener, a o nogometu znam puno. Cijeli sam se život, praktički, obrazovao u trenerskom smjeru. YouTube mi je u tome mnogo pomogao. Gledao sam bezbroj seminara i utakmica, tako da znam sve taktike, a nedavno sam si skinuo i literaturu za licencu. Rado bih bio trener, to mi je velika želja. No, znam da u našoj državi to nije moguće. Mislim da institucije imaju premalu osjetljivost prema osobama s invaliditetom. Ne daju nam dovoljno prostora da se izgrađujemo u smjeru u kojem mi želimo i možemo. A mi možemo jako puno, ali u skladu s našim mogućnostima – objašnjava Andrej.

Foto: Facebook

No, ipak, kaže kako se nada da će uz svog prijatelja Zdravka Eršetića napredovati u trenerskoj karijeri.

– On mi je to i omogućio. Puno se čujemo, razgovaramo i govori mi sve o momčadi. Piše mi i sve pozicije i kako tko reagira na kojoj. Tada mu i ja pomognem u sastavljanju ekipe – priča.

Andrej za sebe kaže da je strpljiva osoba te da uvijek može saslušati drugu osobu.

– Volim i pomoći, otvoren sam, pristupačan i komunikativan. Ali, i ponizan sam. To mi je vjera donijela i ta mi je osobina glavna. Trudim se biti što bolji čovjek i prema drugima biti dobar – rekao je.

Andrej Pjatakov // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin

Na pitanje tko mu je najveći oslonac u životu odgovorio je bez puno razmišljanja. 

Moj tata. Uz njega sam jako vezan. Ali i mama je oslonac, samo na drugi način. Njoj je teže diči me jer je slabija. Mama daje drugu stranu ljubavi i neke stvari bolje razumije od tate. Vezan sam i s bratom Matijom s kojim često razgovaram. On ne živi kod kuće, ali kada dođe on mi je glavni lik – kaže kroz smijeh.

Zamislite da se borite za sebe. Svaki dan. Zamislite da se probudite s vjerom u bolji život. Zamislite da se pokrenete. Da napravite sve što želite. Da ostvarite želje. Zamislite da probijate granice. Za Andreja one ne postoje. Dočekao nas je uz osmijeh, ispratio nas je s osmijehom. Njegov je svijet ispunjen dobrim namjerama, pozitivnim mislima, molitvom. Njegov je život protkan borbom. Vječitom borbom. Onom za život. Za trenutak sreće. Zamislite da ste sretni.

čitam...