prvi stanar kuće osmijeha

Antonio Plavščak s 18 je godina napustio udomiteljsku obitelj: Nikad ne bih dopustio da moja djeca imaju djetinjstvo kakvo sam imao ja

Ovaj mladić nije imao djetinjstvo za poželjeti. Nakon gubitka oca živio je s majkom i bakom, a zbog obiteljskog nasilja koprivnički Centar za socijalnu skrb došao je po njega, njegovog brata blizanca i njegovu sestru, te ih je uzeo iz obitelji.

12:03h
0
Foto: djurdjevac.hr
Foto: djurdjevac.hr

“Ja sam Antonio, rođen sam u Koprivnici i tamo sam živio 10 godina, a kao godinu i pol staro dijete izgubio sam oca.” Tako glasi prva rečenica našeg razgovora s Antonijom Plavščakom, 18-godišnjakom i prvim stanarom đurđevačke Kuće osmijeha.

Kuća osmijeha projekt je Udruge udomitelja za djecu Osmijeh i Centra za socijalnu skrb Đurđevac kojim se ‘friško’ punoljetnim osobama, a koje su izašle iz sustava udomiteljskih obitelji. Uz Grad Đurđevac osigurana su sredstva i uređena je kuća koja je namještena i opremljena baš za mlade osobe poput Antonija, a riješene su i režije.

No, vratimo se na Antonija. Ovaj mladić nije imao djetinjstvo za poželjeti. Nakon gubitka oca živio je s majkom i bakom, a zbog obiteljskog nasilja koprivnički Centar za socijalnu skrb došao je po njega, njegovog brata blizanca i njegovu sestru, te ih je uzeo iz obitelji.

– Sestra i ja smo bili u dječjem domu Svitanje u Koprivnici. Tamo je bilo dobro, bolje nego doma, ali ipak to nije bilo to. Nakon toga sam premješten u udomiteljsku obitelj u Đurđevcu i tu sam se zadržao punih osam godina. Kao mali bio sam problematičan, stalno sam se tukao u školi i to moje razdoblje ‘problema’ trajalo je sve do moje 17 godine. Tad sam se uozbiljio i počeo razmišljati kako ću dalje, što me čeka kad izađem iz udomiteljske obitelji – priča nam on.

U tom periodu puno stvari o životu naučio sam zahvaljujući vlč. Andriji Kopjaru. Brzo je prošla ta jedna godina. U udomiteljskoj obitelji mi je bilo dobro, ovdje u Đurđevcu
sam konačno mogao imati normalan život, upoznao sam puno prijatelja, puno dobrih ljudi, osjećao sam se kao da sam na domaćem prostoru – govori nam Antonio.

Foto: djurdjevac.hr
Foto: djurdjevac.hr

Ipak, zadnjih pola godine boravka u udomiteljskoj obitelji po mišljenju nije bilo baš najbolje, jer često se nije slagao s udomiteljima. Nije im htio raditi probleme te je odlučio da želi početi samostalan život.

Znao sam da dalje moram sve sam, da se moram zaposliti, da moram imati krov nad glavom, da moram graditi svoju budućnost. U tom periodu mi je puno pomogla obitelj Živko iz Ferdinandovca, to je obitelj moje cure – priča.

Danas je počeo svoj vlastiti životni put. Zaposlen je, radi kao vozač kamiona u jednoj prijevozničkoj tvrtki iz Pitomače i zadovoljan je svojim poslom. Ima i svoj auto tako da nema problema s prijevozom. Voli automobile, svoje slobodno vrijeme koristi kako bi malo ‘šarafio’ jer mu se sviđa ta automehaničarska branša.

– Cijelo djetinjstvo igrao sam nogomet koji volim, ali otkad sam se zaposlio nemam baš puno slobodnog vremena, ne mogu ići svaki dan na treninge. Jako sam sretan što sam prvi stanar Kuće osmijeha, to me ispunjava ponosom. Ovaj projekt omogućio mi je krov nad glavom te mi puno olakšao početak mog samostalnog života – rekao nam je Antonio, koji je u kontaktu s majkom, bratom i sestrom, no svoju sreću u životu traži sam, oslanjajući se na svoje sposobnosti i želje.

Za kraj smo ga pitali kakve ima želje, planove za budućnost.

– U budućnosti bih želio imati svoju kuću i svoju obitelj i djecu. Nikad ne bih dopustio da moja djeca imaju djetinjstvo kakvo sam imao ja, to nikome ne bih želio – izjavio je Antonio i tako zatvorio jedno poglavlje svojeg života. Sada za njega slijede bolji dani, ljepši dani.

Foto: djurdjevac.hr
Gradonačelnik je došao u posjet Antoniju prije nekoliko dana // Foto: djurdjevac.hr