ŠTO MOGU JESTI ŠEĆERAŠI?

Borni je kao tinejdžeru dijagnosticiran dijabetes. Poslodavci su ga odbijali zbog bolesti, a on vodi normalan život: Strah je bespotreban

Aparatom Freestyle Libre brzinski mjeri razinu šećera u krvi. Samo preleti iznad senzora smještenog na desnome ramenu. Bude li broj između 4,5 i 6,5, što je normalna razina, odnosno nalazi li se crta unutar plavom bojom označenog područja, šećer je dobar.

08:00h
0
Foto: Ivan Balija
Borna Meštrov i potrebna aparatura kojom prati dijabetes // Foto: Ivan Balija

Kuhari kuhaju, uživaju u hrani, pripremaju slasne obroke – kako za sebe, tako i za ostale. Većina su vjerojatno pravi gurmani, vole probati sve i svašta, zdravo i ono manje zdravo, slano, ljuto, kiselo i – slatko. Takav je i Koprivničanac Borna Meštrov (23), kuhar u Domu za starije i nemoćne Koprivnica. S jednom bitnom razlikom. Borna ima dijabetes, otkriven prije šest godina, kada je imao 17.

– Naglo sam smršavio, 20 kilograma u mjesec dana. Pio sam pet-šest litara vode dnevno, često tijekom noći išao na wc. Imao sam probavne smetnje i suha usta – prisjeća se simptoma koji su ga nagnali na odlazak u bolnicu, što je posljedično dovelo do saznanja kako ima, kolokvijalno rečeno, šećer, i to tip 1.

Pojasnio nam je kako takav oblik podrazumijeva ovisnost o inzulinu, to je tzv. mladenački dijabetes. Tip 2 je, pak, starački, dolazi u kasnijem životnom razdoblju. Iako obiteljsko stablo ne sadrži šećer, Borni je prvo mjerenje pokazalo 32,4. Normalan raspon razine šećera u krvi je između 4,5 i 6,5. Gušterača je jednostavno prestala raditi.

– Čekali smo u hodniku dječjeg odjela kada je rekao kako više neće jesti slatko! Svemu sam se nadala, samo ne dijabetesu. Bio je to veliki šok – kazala nam je Bornina majka Štefanija, dodavši kako su tri tjedna proveli u bolnici, učeći sve zakonitosti te bolesti, upijajući kako s njome živjeti.

Šećeraši mogu jesti sve, ali…

Dijabetes je postao, vele, ravnopravnim članom obitelji. Ne samo Bornin supružnik za cijeli život, kako voli reći smijući se, već onaj koji veže sve članove. Tako je prvo mama naučila što Borna smije jesti i kako to pripremiti. Ono najvažnije – koliko čega smije jesti. Jer, zapravo, jede baš sve.

Foto: Ivan Balija
Aparatom Freestyle Libre prati razinu šećera u krvi // Foto: Ivan Balija

– Šećeraši, ako su tip 1, mogu jesti sve. Ali, u umjerenim količinama. Možemo jesti i torte ili kolače, jednom mjesečno otići na pizzu ili prženu hranu. Ne svakodnevno, to nije dobro za naše tijelo jer ono žudi za kuhanom, zdravom hranom. Bez masti, ulja ili prženja – priča nam Borna, naglašavajući kako je važno biti oprezan s obzirom na to da u suprotnom možeš ostati bez prstiju, ruke, noge…

Aparatom Freestyle Libre brzinski mjeri razinu šećera u krvi. Samo preleti iznad senzora smještenog na desnome ramenu. Nalazi li se crta unutar plavom bojom označenog područja, šećer je dobar. Potvrdio nam kako najčešće i jest u granicama normale. Jednostavno i nema potrebe za pikanjem u vrhove prstiju kako bi crvenu tekućinu doveo do drugoga aparatića.

– Ne možeš se najesti i razmišljati kako će to inzulin riješiti, i tako stalno. Važno je paziti se – dodaje.

Foto: Ivan Balija
Potrebno je piknuti se više puta dnevno // Foto: Ivan Balija

Tresiba je sporodjelujući inzulin. Uzima ga navečer te djeluje 48 sati. Fiasp je naziv brzoga koji već nakon pet minuta ostavlja traga u njegovu tijelu. Jedan plaćaju, drugi osigurava Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. U skladu s time, ukoliko je šećer oko 10, uzet će Fiasp i pričekati pad. Nalazi li se u idealnim granicama, Borna će prvo doručkovati, ručati, večerati ili prizalogajiti, a zatim koristiti inzulin. I tako nekoliko puta na dan. Rutina.

“Otkako imam dijabetes, jedem puno zdravije.”
Foto: Ivan Balija
Dnevno popije oko litru zdravog i ukusnog smoothieja // Foto: Ivan Balija

Inzulin, međutim, nije svemoćan. Ne ističe Borna bez veze kako mu život ovisi o vagi dok mama Štefanija pokazuje popis s namirnicama i jelovnik po kojemu pripremaju obroke. Sve je specificirano – čega, koliko i kako, u najmanji detalj. Nema druge opcije želite li živjeti. Isprva se činilo kompliciranim. Danas je, još jednom, rutina obitelji Meštrov. Odokativno znaju da u blender ide ovoliko banane, onoliko jabuke, a naći će se mjesto i za, recimo, krušku ili povrće. Ti i brojni drugi sastojci rezultirat će gotovo litrom smoothieja koji Borna naiskap pije ispred nas.

Foto: Ivan Balija
Mama Štefanija naučila je sve s detaljnog jelovnika, dok Borna danas već napamet priprema obroke // Foto: Ivan Balija

– Kao da sam se ponovno rodio. Otkako imam dijabetes, jedem puno zdravije. Nisam mogao zamisliti da jedem na žlicu. Sada mi je to najbolje! Lijepo je učiti, istraživati kako se bolest razvija – zadovoljan je sobom Borna čiji je jedan obrok dnevno isključivo voće.

Ugljikohidrati su zakon, pitate li ga. Na njih je postavljen fokus. Važno ih je pokriti inzulinom. Jedno poništava drugo. Već na prvu bilo je jasno koliko je njihovo znanje o dijabetesu pa su nam tako ispričali kako hrana ima tri glikemijska indeksa: visoki, umjereni i niski. Riječ je o mjernoj jedinici za brzinu kojom nivo šećera u krvi poraste nakon konzumacije određene vrste hrane. Primjerice, bijeli kruh i lubenica imaju visoki indeks, čokolada i banana srednji, a jabuke, šljive ili ječam niski. Dakako, ovisi i o ljudskome organizmu, nekima će se povećati brže, drugima sporije.

Foto: Ivan Balija
Isključivo voće jedan je od Borninih obroka // Foto: Ivan Balija

– Htjeli smo što više naučiti. Možete plakati ili uhvatiti se u koštac s bolesti, to je cjeloživotna borba. Ozbiljno smo shvatili situaciju – napominje Štefanija.

Borna je odgovoran. No, u takvoj je situaciji – što god rekli, na početku teškoj i neočekivanoj – važno pronaći podršku, osobu koja zna više od vas. Nitko ne zna sve, ali nužno je pokazati želju za učenjem. Oni su informacije dobili od ženske osobe koja odmalena boluje od dijabetesa. Sada, pak, svoje iskustvo šire dalje. Uključili su se u nedavno pokrenuti Klub dijabetičara Koprivničko-križevačke županije.

– Dok živiš s time, znaš više od onoga tko je o tome čitao. Želimo pomoći, lijepo je znati da imaš s kime razgovarati. Neprocjenjivo iskustvo – govore.

“Bespotreban je strah od dijabetesa, i ti ljudi moraju raditi.”

Iako gotovo svatko poznaje barem jednu osobu koja boluje od dijabetesa – oboljelih, smije se Borna, ima dovoljno za osnivanje države – iskustva naših sugovornika glede zapošljavanja nisu osobito pozitivna. Predao je, tvrde, hrpu molbi i odgovorio na nebrojena pitanja potencijalnih poslodavaca. Ništa, čim bi došli do teme bolesti, pojavio bi se zid. Nigdje nije dobio priliku.

– Ljudi dijabetes doživljavaju kao šok. Mnogi su zinuli, kao da je to problem. A problem nije njihov, već moj – svjedoči Borna.

Foto: Ivan Balija
Odgovornost, pravilna prehrana, učenje i tjelovježba elementi su zbog kojih nema razloga za strah od bolesti // Foto: Ivan Balija

Srećom, prilika se otvorila u koprivničkome domu. Ostali potencijalni šefovi bili su, nastavlja Štefanija, totalno needucirani i nezainteresirani. Premda, sve što moraju znati jest reagirati na hiperglikemiju hipoglikemiju. U slučaju prvoga stanja, šećeraš će si samostalno pomoći, a kod drugoga je važno priskočiti s bombonom, čokoladom, vodom i cukorom, bilo čime što će povećati razinu u krvi. I, naravno, pričekati dok osobi ne bude bolje.

– Bespotreban je strah od dijabetesa. Zna se da i ti ljudi moraju raditi, od nečega živjeti. Svakome se može dogoditi da se sruši, ne mora imati veze s bolešću. Važno je biti odgovoran. Sredina je dužna pomoći oboljelom, kao i svakome čovjeku – uglas govore.

Uz odgovornost, pravilnu prehranu, učenje i potrebnu razinu tjelovježbe Borna nema razloga za strah od budućnosti i daljnjega suočavanja s bolešću. A i medicina napreduje, tko zna što godine nose. Bilo kako bilo, Meštrovi će sve o tome znati, ne sumnjamo.