Roy Ferenčina imao je hrvatsko i državljanstvo Sjedinjenih Američkih Država, Myong-jin Ko i Jeong-young Lee stigli su iz Južne Koreje, Franck Etoundi i Nicolas iz Kameruna, dok su Edson Henrique, Mateus Lima i Heber te Selim Bouadla kofere u Koprivnicu doteglili iz Brazila, odnosno Francuske. Naravno, tu je i Jeffren s dvojnim, španjolsko-venezuelanskim državljanstvom. Svi oni u nekom su trenutku nosili dres seniorske ekipe Slaven Belupa čime su – naravno, ne računajući Antarktiku – u svlačionici Farmaceuta zastupljeni svi kontinenti osim Australije. A to bi se moglo promijeniti u godinama ispred nas.
Naime, dio kadetske ekipe jest Daniel Kraljević koji od srpnja prošle godine s majkom Anom živi u Koprivnici. Pri posjetu Hrvatskoj i drugome sinu – uz kojega Ana sa suprugom Tomislavom ima i dvije kćeri – a koji je tada igrao nogomet u dalmatinskome klubu, odlučila je nakratko na poziv prijateljice doći u Podravinu. Inače je rodom iz Đakova, grada koji su njezini roditelji u sedamdesetima zamijenili kontinentom na drugome kraju svijeta, prepoznatljivom po klokanima, koalama, dočeku nove godine na visokim temperaturama ili predivnoj prirodi.
Scenarij, nadalje, govori kako je Ana dobila, a zatim i prihvatila ponudu za posao u školi stranih jezika. Uslijedio je sportski dio priče kojemu se Danijel, ne sumnjamo, potajno nadao. Iskušao je sreću i vještine u Slavenu. Osam mjeseci kasnije, Danijel s priličnom dobrim naglaskom izgovara riječi na hrvatskome jeziku. Treneri koprivničkog prvoligaša u njemu su vidjeli potencijal. Selidba iz Mulgoe, mjesta pokraj Sydneyja, bio je korak na koji su se roditelji bez problema odlučili.
– Suprug i ja ne možemo odlučivati za njega. Željeli smo da završi zadnju školsku godinu. Bili bismo zadovoljni kada bi krenuo s fakultetom, ali trenutno tako ne razmišljamo jer se tome uvijek može vratiti, neovisno o godinama, dok je nogomet prilika u ovome trenutku. Nismo ga željeli tjerati ni na što. Tako ne može uspjeti. Dali smo mu sve što možemo, ostalo je na njemu. Ne možemo trčati, niti završiti školu umjesto njega. Pokazao je želju, talent, u čemu smo ga podržavali – govori nam majka Ana.
Trener Mešnjak vidi ga kao box-to-box veznjaka koji može izdržati duel i podići ritam
Igrajući za Sydney United te kao kapetan predvodeći Blacktown City, pokazao je ozbiljnost, strast prema nogometu. Naporno je radio kako bi bio što bolji u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, kako volimo tepati nogometu, a koji u Australiji nije u vrhu po relevantnosti. Ispred su grubi australski nogomet – u kojemu mladi, ali užasno snažni otočani bez problema nadjačaju djecu engleskih korijena – i kriket čiji Danijel, blago rečeno, nije ljubitelj. Bilo kako bilo, nazovimo ga europski, nogomet u Australiji prema naturaliziranom Koprivničancu puno je sporiji, manje intenzivan sport s nedovoljno razvijenim taktičkim spektrom. Usto, Kraljevići napominju kako su treneri ovdje, u kontekstu kvalificiranosti, na znatno višoj razini.
– Nisam znao jesam li dovoljno dobar da bih bio ovdje, sumnjao sam u samoga sebe – prisjeća se Danijel.
Dok je on sumnjao, Slavenovi su treneri u njemu vidjeli vrlo dobre motoričke sposobnosti, tehničku ispoliranost i odgovarajuće karakterne crte. Zaključili su kako se isplati uložiti vrijeme i trud u perspektivnog Australca, otkrio nam je trener kadeta Želimir Mešnjak. Bio je nervozan, ali su mu uvelike pomogli suigrači. Ni u kojem trenutku nije razmišljao o povratku kući.
– Oduševio nas je svojom pristupačnošću, ljubaznošću, odgojem i privrženošću nogometu. Komunikativan je i dobro barata hrvatskim jezikom. Smatramo ga domaćim dečkom – kaže Mešnjak, objašnjavajući kako Danijel mora poraditi na taktičkoj disciplini.
Igrajući u 4-3-3 ili 4-1-4-1 sustavu, strateg govori kako se Danijel najbolje snalazi u ulozi box-to-box veznjaka koji može izdržati duel, kvalitetno predati loptu i podići ritam igre pokrivajući velik prostor od jednog do drugog šesnaesterca. Siguran je kako će s vremenom biti važan kotačić mladih Farmaceuta.
“U Koprivnici se osjećam sigurnije, kao da se nikada neće dogoditi neko kriminalno djelo.”
Street-smart, tim je riječima Danijel opisao australske mladiće koji su, uslijed multikulturalnosti kojom je zemlja obojena, priviknuti pridržavati se određenih pravila vezanih uz, recimo, dobro poznavanje gradskih kvartova. Nerijetko u jednome prevladavaju isključivo Azijati, u drugome Grci, a trećem npr. arapske skupine. Odgovornost – koju roditelji vjeruju da Danijel posjeduje, a on siguran kako je karakteristična i za hrvatske, pristojne i osviještene vršnjake – vrlo je važna, unatoč tome što su se doseljenici uglavnom asimilirali u australsku kulturu.
– U Koprivnici se osjećam sigurnije, kao da se nikada neće dogoditi neko kriminalno djelo. Nije u Australiji zaista opasno, ali moraš poznavati područja i paziti na se – priča Danijel.
“Opasno” je, u smislu nogometa, u sredini veznoga reda. Igrači pod stalnim presingom suparnika imaju malo vremena donijeti ispravnu odluku, stati na loptu i pogledati te razviti napad ili osigurati posjed. Vještine su to koje odlikuju Luku Modrića, Danijelova najdražeg domaćeg igrača uz kojega je istaknuo i, zanimljivo, Nikolu Vlašića. Gledajući ga kako za CSKA Moskvu trese mrežu Real Madrida, mladi Slavenaš pomislio je kako bi i sam želio držati ključeve igre, istovremeno unoseći nemir u posljednju trećinu.
– Nogomet je ovdje puno bolji. Trenirajući s juniorima, pomislio sam: “Vau, ovi su dečki stvarno dobri.” Ozbiljno shvaćaju nogomet, skromni su i puno rade. Ondje sam trenirao triput tjedno, a u Slavenu dvaput dnevno uz teretanu. Želim doseći njihovu razinu – motivirano zvuči Danijel.
“Volim stvarati glazbu.”
Mnogima je daleka Australija nedosanjani san, mjesto kojemu se dive iako ga nisu posjetili. Prema riječima mladog nogometaša, mogli bismo shvatiti zašto je tome tako. I dok je s jedne strane istaknuo mlince, burek i grah kao najukusniju ovdašnju hranu, a koja mu nije nepoznanica osvijestimo li da je baka pripremala tradicionalna, hrvatska jela, više puta govoreći englesko-hrvatskim izgovorio je – variety, odnosno raznolikost u kontekstu matične zemlje. Pritom prednjači tajlandska hrana, za njega nešto najbolje što je dotaknulo nepce. K tome su uvjereni kako su voće, povrće i mlijeko u njihovoj zemlji znatno svježiji. Plus na stranu Hrvatske, pak, stavio je bolji kruh.
Svakome po njegovu ukusu, rekli bismo. A tako je najčešće i s glazbom koja Danijelu donosi potreban mir, posebice pred utakmicu. Naime, u sklopu australskog obrazovnog sustava svirao je klavir te pohađao privatne satove. Isto je nastavio i u Koprivnici, u Umjetničkoj školi Fortunat Pintarić, koju posjećuje nakon online nastave, obrazovanja na daljinu kao jedne od najvažnijih elemenata prilagodbe.
– Volim stvarati svoju glazbu. Lijevom rukom gradim osnovu, a desnom plešem – prepričava.
Želi biti poput Harryja Kewella ili Marka Viduke
Na cilj dvogodišnjeg perioda postavio si je upad u prvi sastav Slavena. Na primjeru mladih Luke Liklina i Arijana Brkovića Danijel gradi nadu kako će trener Tomislav Stipić i njemu ukazati povjerenje i dati priliku trenirati s omiljenim Farmaceutom Stipe Bačelić-Grgićem ili, pak, Jeffrenom. Kao što je majka rekla, to ovisi isključivo o njemu i radu na terenu.
– Želim postati najbolji što mogu biti, jedan od najboljih australskih igrača poput Harryja Kewella ili Marka Viduke, igrati u ligama Petice – zaključio je Danijel.
