“Kad bi svakom pojedincu mogli pružiti pravu dozu njege i vježbanja, niti premalo – niti previše, pronašli bi najsigurniji put k zdravlju” (Hipokrat)
Pri postavljanju dijagnoze osnovna i najvažnija metoda je klinički pregled ortopeda ili fizijatra, a sve druge metode samo su pomoćne, dopunske. Kod nejasnih stanja korisna je rendgenska snimka koja u nekim slučajevima i rješava sve dijagnostičke dileme. Radiološka dijagnostika otkrit će razvoj kalcifikata na hvatištu tetive za kost ili u samoj tetivi. Ona će ukazati i na promjene u samoj kosti – “stres frakture”, ali tek od 7 do 14 dana od pojave simptoma. Rendgenske snimke daju uvidi u određena anatomska odstupanja.
Kod sindroma prenaprezanja danas najkorisnija i gotovo nezaobilazna dijagnostička metoda je ultrazvučna pretraga. Osim što je potpuno neštetna i neinvazivna, od velike je pomoći pri dijagnostici tendinitisa, peritendinitisa, entezitisa i burzitisa. Vrlo korisna i u slučajevima prijeloma zamora, u nejasnim slučajevima neophodna i nenadomjestiva pretraga je scintigrafija skeleta s tehnecijem 99m difofonatom. Za razliku od klasične radiološke dijagnostike ona je pozitivna već unutar prvi 6 do 72 sata od pojave prvih simptoma.
Iako je u patologiji sustava za kretanja dijagnostička metoda izbora, magnetna rezonanca (MR) nije neophodna pretraga kod većine sindroma prenaprezanja. Razlog tome su duge liste čekanja u nas, kao i cijena same pretrage. Artroskopija kao apsolutno najtočniji dijagnostički postupak, rezervirana je samo za točno određene slučajeve, a ujedno može biti i terapijska metoda izbora.
LIJEČENJE je kao što smo naglasili u prethodnom napisu, najvažnije započeti što prije – već pri pojavi prvih simptoma. Svakako se preporuča mirovanje ili barem smanjen intenzitet sportskih aktivnosti. Nužna je višekratna kriomasaža (ili hladni oblozi) bolnog područja, posebice u prvih 24 do 72 sata.
Kroz određeno vrijeme, u početku liječenja i dok za tim postoji potreba, daju se nesteroidni protuupalni lijekovi (Ibuprofen, Knavon Lubor, Lupocet, Neofen itd). Korisna je, a vrlo često i neophodna fizikalna terapija: najčešće se primjenjuje elektroanalgezija (dijadinamske struje, TENS, galvanizacija), laser, ultrazvuk, magnetoterapija.
Važno mjesto u liječenju ima medicinska gimnastika i to vježbe istezanja. Kad se smire bolovi predstoje vježbe snaženja muskulature.
Nažalost sportaš najčešće nastavlja s treninzima i natjecanjem, a prekida tek kad su tegobe jače izraženije i kad ga onemogućavaju u fizičkim aktivnostima. To u znatnoj mjeri otežava liječenje, produžuje vrijeme oporavka i povratka sportskim i radnim aktivnostima te kompromitira konačni ishod liječenja. Dugoročno, jako je važno isključiti ili barem umanjiti utjecaj već spomenutih predisponirajućih čimbenika za nastanak sindroma prenaprezanja.
Prevencija ima velik značaj jer nijedna operativna i neoperativna metoda liječenja nema apsolutnu uspješnost. S druge strane edukacija ima posebnu važnost, da se izbjegne nastanak ili barem ublaži simptomatologija sindroma prenaprezanja. Treba steći naviku prekidanja ponavljajućih aktivnosti, održavati fiziološki položaj zglobova, prilagoditi sportske ili rekreativne aktivnosti s radnom okolinom te provesti ergonomsku korekciju (prilagoditi uvjete rada fiziološkim položajima i pokretima).
Dr. Dražen Sačer, fizijatar
Tel. 048 625 033
drazen.sacer1@kc.t-com.hr