Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti” (Mt 11,28)
Pastoralnu skrb u zdravstvu jamči Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije, kojim se uređuje prisutnost i djelovanje katoličkog dušobrižnika u bolnici. Dušobrižnik će bolesniku doći isključivo na njegov poziv, ili na zamolbu člana njegove obitelji. Unatoč tome, taj oblik pastorala još je uvijek osjetljiva i dvojbena pojava, iako ničim ne diskriminira bolesnike druge vjeroispovjesti, agnostike i ateiste.
Prošlo je već više od 20 godina zvaničnog bolničkog dušobrižništva u koprivničkoj bolnici i ono je za hrvatske prilike na korektnoj organizacijskoj i kadrovskoj razini. Do veljače 2016. g. bogoslužje za pacijente i osoblje bilo je u kapelici Sv. Florijana, kada je varaždinski biskup Marko Culej u središnjoj bolničkoj zgradi blagoslovio i otvorio novouređeni prostor kapelice Majke Božje Lurdske. Prvi dušobrižnik bio je vlč. Ivan Novosel, a nakon njega kratko vrijeme vlč. Mijo Majdak. Poslije njih ovu zahtjevnu i odgovornu dužnost sve do 2016. godine obnašao je s mnogo požrtvovanja, empatije i sebedarja vlč. Krunoslav Pačalat, koji je u to vrijeme u koprivničkoj bolnici osnovao i Ambulantu za dušobrižništvo, jedinu u Hrvatskoj /vidjeti sliku/
Još pred dvadesetak godina poznati hrvatski teolog fra Bono Zvonimir Šagi ustvrdio je: “Mi danas živimo u vremenu opće skepse koja niječe duhovne vrednote, a hedonizam i moralna raspuštenost bez etičkih normi u obiteljskom, društvenom i političkom životu sve je više prisutna. Temeljni kršćanski pojmovi: milost, spasenje, grijeh, vječni život – ne nalaze dovoljno odjeka niti kod kršćana”. Nažalost, ova ocjena stanja u hrvatskom društvu i dalje je aktualna, iako se više od 80 % građana Hrvatske izjašnjava katolicima. To je i razlogom, da jedna od najranjivijih skupina – bolesnici, vapije osim liječničke i za duhovnom potporom na putu svog ozdravljenja.
Jasno je da svećenik nije liječnik, ali na određeni način “liječi”, pružajući bolesniku duhovnu pomoć, koja mu je značajna potpora u teškom razdoblju bolesti. Tri su aspekta kršćanske komunikacije između svećenika i bolesnika: razgovor, slavljenje sakramenata i molitva. Razgovor je bolesniku uvijek važan, a posebice onaj s dušobrižnikom. Svećeniku će se u potpunosti otvoriti duša i srce, a očekuje se od njega razumijevanje, potpora i hrabrenje. Molitva je razgovor bolesnika s Bogom, ona m donosi mir i spokoj, vraća nadu. Naravno, da su za bolesnika od izuzetne važnosti, sakramenti ispovijedi i bolesničkog pomazanja.
U svojem se poslanju dušobrižnik, baš kao i liječnik, svakodnevno susreće s najvećim osobnim tragedijama: smrti, boli, teškom patnjom i sve to emocionalno i duhovno dijeli s bolesnicima. Dušobrižnik je otvoren, susretljiv, suosjećajan, osoba je puna razumijevanja. On mora biti taktičan i mudar, srdačan i dobronamjeran, odlučan i hrabar, ali i najvažnije – znati u svakom trenutku bolesniku dati pravi odgovor. Osim medicinskog osoblja, on je najprikladnija osoba koja može bolesniku pružiti utjehu i vratiti nadu.
Osim jačanja duhovnosti od izuzetne je važnosti i emocionalna potpora. Bez vjere, pomisao na smrt stvara kod bolesnika veliku i nepodnošljivu tjeskobu. Dušobrižnik će posebice odlazećem bolesniku vratiti nadu u ponovni susret, jer smrt je tek sastavnicom života, ona je samo “prijelaz” – nije konačni rastanak, jer ljudska je duša besmrtna, ona nikad ne umire.
Dostojanstvo ljudske osobe i potvrda nade u život koju svjedoči svećenik-dušobrižnik, dovoljan je razlog i opravdanje za njegovu nazočnost u bolnici. S druge strane čak i znanost potvrđuje, da je vjera vrlo djelotvorna terapija u bolesti. Zaključno, dobro je da u bolesti – jednoj od težih životnih situacija, bolesnik uz stručnu liječničku pomoć i brižnu sestrinsku skrb, ima i duhovnu potporu svećenika – dušobrižnika.
Piše: dr. Dražen Sačer, fizijatar
Tel. 048 625 033
E-mail: drazen.sacer1@kc.t-com.hr