“Ako osoba traži da se je ubije, znači da smo je iznevjerili”
(Cecily Saunders)
Naziv eutanazija potječe od grčkih riječi eu – dobro i thenesus – smrt, a označava laganu, bezbolnu smrt, tzv. “dobru smrt”. Danas pojam eutanazija predmnijeva naprotiv, namjerno i nasilno oduzimanje života. Istina, u nekim zemljama eutanazija je legalizirana uz određena ograničenja. Tako primjerice u Nizozemskoj mora se raditi o kroničnoj bolesti, trajnim neizdrživim bolovima i pacijent mora sam pri punoj svijesti izraziti želju da umre. Samo činjenica da uvijek postoji mogućnost da bolest nije definitivno neizlječiva, jer bolesti koje su danas neizlječive, već sutra to ne moraju biti, a možda nisu primijenjene niti sve mogućnosti liječenja, dovoljan je argument koliko je eutanazija nepravedna i pogrešna.
Još u 18. stoljeću njemački liječnik Cristoph Hufeland je upozorio: “ako si liječnik uzima za pravo odlučiti koji je život vrijedan življenja, a koji nije, posljedice su bezgranične i liječnik postaje najopasnija osoba u državi”. I danas ovaj stav, razložno ima veliki broj istomišljenika u liječničkoj profesiji i javnosti. Utemeteljica hospicija C. Saunders s pravom je isticala da je zahtjev bolesne osobe za eutanazijom, potvrda da smo je iznevjerili i da nismo učinili sve ono što smo mogli.
Prema Konvencijii o ljudskim pravima, pravo na život temeljno je pravo, bez kojeg su sva ostala prava besmislena. Ozakonjenjem eutanazije niječe se jednako dostojanstvo i ravnopravnost svih ljudi. Jednako tako i Opća deklaracija o pravima čovjeka, koju su donijeli Ujedinjeni narodi još 1948. g. govori da svatko, od trenutka začeća do trenutka smrti, u zdravlju i bolesti ima apsolutno pravo na život.
Najveći protivnik eutanazije uz vjerske zajednice, još uvijek je velika većina liječnika, jer ih na to, prije svega obvezuje Hipokratova zakletva, kojom su po završenom školovanju prisegli, da će štititi život od njegova začetka do prirodne smrti, tako da niti jedan liječnik ne bi smio izvršiti eutanaziju. Liječnici su pozvani liječiti i boriti se za zdravlje i život, a ne ga uništavati.
Pravo je i dužnost liječnika svim se silama boriti protiv bolesnikove prirodne smrti. Kad bi se eventualno kod nas, a u što ne želimo vjerovati, ozakonila eutanazija, sigurno je da bi to između ostalog izazvalo i veliko nepovjerenje pacijenata prema liječnicima, jer se nikako ne bi mogla isključiti mogućnost zlorabe ovog postupka. Biti protiv eutanazije, ne znači da se pod svaku cijenu treba produljivati život ako je izlječenje apsolutno nemoguće.
Bez vjerodostojne argumentacije apsolutno je dvojbena dopuštenost obustave liječenja – tzv. pasivna eutanazija. Danas najveći živući moralni i etički autoritet u svijetu, poglavar Katoličke crkve papa Franjo, u svojim razmišljanjima o eutanaziji ističe: “Bolesniku treba pružiti sve ono što je nužno da bi živio, dok postoji nada u život. Sve dok postoji mogućnost izlječenja treba učiniti sve što je moguće. “
Ozakonjenje eutanazije znatno bi povećalo učestalost pomišljanja na samoubojstvo, primarno starih i bolesnih osoba, koje ništa ne mogu doprinijeti društvu i zbog toga se osjećaju kao teret. Primarno zbog moralnih i etičkih razloga, eutanaziju se ne smije ozakoniti, jer bi iz toga proizašle velike negativne posljedice. Radi se o opasnom i nepotrebnom postupku, a rješenje je kvalitetna palijativna skrb, o kojoj smo već pisali na ovim stranicama, a koja kod nas nažalost još uvijek nije na potrebnoj razini. Kad palijativna skrb bude zadovoljavajuća, eutanazija će biti nepotrebna i nitko je neće tražiti. Stoga su hospicijski pokret i palijativna skrb jedina etička alternativa za eutanaziju, a umiranje i prirodnu smrt treba prihvatiti kao sastavni dio života.
Piše: dr. Dražen Sačer, fizijatar
Tel. 048 625 033
drazen.sacer1@kc.t-com.hr