Ivano napada
Konačno imam dečka! Zaljubljena sam do ušiju, svaki ga dan vidim, zgodan je, visok, plavooki. Ima 29 godina, taman za mene, a u horoskopu je strastven ovan. Bavi se sportom, super je građen i smije se najslađe na svijetu. Pogađate, moj dečko je Ivano Balić!
Mirko brani
Hebe se meni i mojim curama za poskupljenje struje i plina, za financijske i plinske krize, za nerad nedjeljom i zabranu pušenja, sve dok mi blejimo u naše reprezentativce! U ovih smo se dva tjedna odrekle svojih koprivničkih tihih patnji i našle si nove kauboje.
Repka igra u 20.30, Gaby nas čeka u svojem stanu gdje se u 20 sati moramo nacrati i dobro pripremiti za bodrenje naših dečkiju. Dora je zaljubljena u Mirkeca i njegove duge noge pa svaki put kad lopta ide prema njemu, moli Boga da ga ne pogodi. Kad Mirko obrani i publika poludi, Dora isto poludi jer ga sad sigurno boli glavica ili rukica ili nogica.
Gabrijelica se pak uvijek drži mladog mesa pa je svojim dečkom svečano proglasila Domagoja Duvnjaka jer mali pali i žari.
Tekma počinje, svira Himna, naši dečki zagrljeni pjevaju, a mi se dižemo s kauča i stavljamo ruke na srce, podrazumijeva se – ne zbog domoljublja.
– Hebem ti, kak su mi lepi u tim kockicama, uzdiše Dora. – Kockica ti je u glavi, šuti i koncetriraj se na Himnu, ljuta predbacujem. – Aha, liiiiijepi naaaaši rukometaši, pjeva Gaby.
Počinje, počinje, naši dečki se zagrijavaju, a ja sjedam točno pred telku da malo bolje proučim Ivanovu tetovažu oko noge.
– Evo je, opet je počela, gleda tog svojeg s tim rezancima na glavi, umjesto da prati čija je lopta, viče Dora.
– Da, da, a tebe zanima gdje je lopta samo da ne bi slučajno ozlijedila tvojeg Mirkeca pa da odmah nakon prvenstva možeš postati gospođa Dora Alilović, prekrasna supruga našeg poznatog i uspješnog reprezentativca. Već te vidim kak bi se šepirila po novinama! Jedino ja tu pratim utakmicu, živčana galami Gaby, kad na teren stiže njezin Dodač.
Domagoj zabija
– Koji je sad ono desni vanjski, moj ili tvoj, pitam Gaby. – Glupačo, oboje su srednji vanjski, kak to ne znaš, mudro mi Gaby odgovara. – Daj začepite s tim vanjskima i unutarnjima, ja znam da je moj Mirkec na golu i to mi je dosta, vidno iziritirana galami Dora. I Balić u napadu, dodaje Zrniću, lopta je kod Duvnjaka i goool! Tribine su na nogama, a Gaby je na podu, puže, slini i gleda svojeg dečka kako sa smješkom na licu trči po dvorani.
– Imaš pusu za ovo, viče i šalje poljupce televizoru.
– Joj, samo da ga ne pogodi, samo da ga ne pogodi, ponavlja tiho Dorica i grize nokte, dok Slovaci kreću u napad. Onaj njihov Slovak pogodi gol, a Mirkec stoji ni blizu lopti. Dora sva sretna skače po sobi.
– Pa svejedno vodimo, bolje mu je da se čuva za Francuze, opravdava se.
Tekma je gotova, dečki se vesele, a mi smo kao njihove djevojke ponosne do neba i natrag.
Počinje Morska vila, naše ljubavi opet pjevaju u crvenim trenirkicama, a nas tri zagrljene pred telkom, svaka u ravnini svojeg dečka, zajedno s njima pjevamo od a do ž iz svega glasa.
– Kao da je da je dio sna, što me nosi zvijjjeezdaaaamaaaaaaa, otvara Gaby usta i dere se i zavija kao da ju Domagoj bolje čuje ako viče.
– Cure, ajde doma, dolazi mi jedan tip, Gaby nam dodaje jakne. – A kaj s Domagojem, Dora i ja pitamo u isti glas.
– Daj se ne glupirajte, mislite da on mene ne vara, odgovara Gaby i vraća nas u dosadnu koprivničku stvarnost.