Konkurencija na ženskom tržištu
Pročitala sam prošli tjedan blog naše novinarke i voditeljice Ide Prester, pod nazivom Pomahnitale singlice i muški papci, koji je kružio među Koprivničankama, a one su složno klimale glavama i potvrđivale svaku riječ i slovo. Ida je, naime, napisala kako je presretna što ima dečka, jer ne zna kako bi opstala na današnjem ženskom tržištu, na kojem je konkurencija ogromna, a dečki koji bi mogli samo pokazati prstom i izabrati, postali su totalni papci i ne poduzimaju ama baš ništa. Pa je tako ona sretna što je ulovila zadnjeg na ponudi i sada mu pere veš, kupuje voće i kuha čokolino.
Muška nedlakava stvorenja
Zbigecane i fakat zgodne koprivničke cure komentirale su istinitost podataka i podastrle teoriju kako više ne znaju na koji bi način privukle svojeg potencijalnog. Pitaju se trebaju li možda hodati na trepavicama ili izvoditi stoj na rukama da bi privukle njihov pogled. Istina je živa, koju ne poričem, da su se dečki povukli, ne poduzimaju ništa, čekaju naš prvi korak, ali ni onda nema garancije. Da, jesu, papci su, papčine prave! Nisam čula dobrih 20 godina, da je jedan dečko jednu curu pozvao na kavu i nakon toga ju pozvao na drugu, treću pa su prohodali. Nema u Koprivnici, a kaže Ida ni u Zagrebu, tako jednostavnih scenarija. Sve su to neke muljaže, filozofije, pa on bi, pa ne bi, pa ne zna jel bi piškio ili kakio, a najdraži su mi oni koje je bivša cura jaaako povrijedila pa si više nikad ne žele priuštiti tako nešto te su sada jako oprezni – e od takvih se meni kaki, a ima ih ko graha, jer, ruku na srce, koliko nas na svijetu ima nepovrijeđenih? Dečki, molim bez zamjerke ako vam je istina teško pala, ali cure moje, moramo si priznati da smo si i same za to krive. Krive smo, između ostalog i jer smo žive, i htjele mi to priznat ili ne, jer smo se malo po pomalo pretvorile u njih – u muška, nedlakava stvorenja. Melodramski scenarij je ovakav: lovimo njih, umjesto oni nas, na raspolaganju smo im, čekamo na njih, zovemo ih. Jasno, to sve radimo jer oni to ne rade, ali modernom evolucijom smo same do toga dovele. Kaže Ida, kako su se u nekom klubu tri pripite studentice cijelu noć migoljile, gibale kukovima i tražile bilo kakav kontakt, uštip, ugriz ili bar treptaj, no cijelu se noć nitko nije ni pomakao. Ni Koprivnica nije daleko i iste se scene svaki vikend viđaju od Al Caponea, gdje se i popnu na stol da ne bi nekome promakle, do Orinoca, a one pak alternativke u Kugli oblače sve minijaturnije suknjičke i majičičičke, koje kao fol padaju tako da se vidi malo kože.
Lovac i košuta
Kao da smo pale s Marsa pa ne znamo da ni nama nisu zanimljivi dečki koji odmah pokažu beskrajnu zainteresiranost, koji bi te odmah za curu, stalno zovu. Uglavnom pomislimo da s takvim primjerkom nešto ne štima i da vjerojatno ne može nikog naći, jer sigurno ima neku gadnu i bolesnu skrivenu sklonost. A kako je tek tim mužjacima, koji su rođeni lovci, kad se pred njih baci gotov plijen. Jednostavno – nije im napeto, kako bi rekli Dalmoši. No, zašto onda ništa ne poduzimaju s curama koje nisu gotov plijen? Opet jednostavno – prelijeni su, jer znaju da kad im zatreba, uzmu to što je pred njih bačeno. Cijela ta priča zvuči grubo i bezizlazno, no sjetite se gejši, koje su, iako cijele pokrivene, zamotane i premazanog lica bile sex simboli zbog profinjenih pokreta, znanja, vještine govora, a kad bi im se kao slučajno podigao rukav da se vidi zapešće, muškarcima bi iskakale oči i još štošta drugo. No nije rješenje ni u nedostupnosti, ni u silnoj pameti, ni u ljepoti, jer ako niste primijetile, oni uvijek završe s ružnijima od nas, a nije bome ni u dobroti. Ne treba ni živjeti u strahu da će ga pokupiti one uvijek dostupne, jer te kako došle tako i prošle. A ako i ti naši željeni muškarci ostanu s njima, onda nisu nas ni zaslužili. Od sto cura, njega će zainteresirati ona koja ne kaže ni ne, ni da, nego možda i ostavi ga u slatkom čekanju, kao kad čekaš da na lizaljki dođeš do slatke sredine. To će biti ona koja nema uvijek vremena za njega, koja nije uvijek dostupna, koja ima brdo samopouzdanja, voli i svoje nedostatke i ima stvari u životu, osim njega, za koje se umire. I kad konačno Koprivničanke ulove solidnog muškarca, za mjesec su dana sigurne da je on taj, jer kažu, koga će si inače naći u ovome gradu? I eto opet zablude! Piše i Ida da se drži svojeg zadnjeg primjerka na ponudi, a nije navela da je s njim jer ga voli, jer se kraj njega osjeća super, jer zna da je on taj. Cure moje, primjerak nikad nije zadnji i ne pristajmo na ništa manje od onog što zaista želimo, jer inače, čemu sav taj trud oko traženja onog pravog za cijeli, ali Cijeli život, ako on zaista nije pravi? I kako uvijek na kraju takvih beskrajnih rasprava zaključi jedna moja frendica – Ako ti je suđen, nije ti izgubljen, a mi se uvijek dobro nasmijemo – bez konačnog rješenja.