Kad ponese me romantika
Kažu da treba živjeti za trenutak: ne za jučer, ne za sutra, nego za sad – jer ako živiš za jučer i sutra, kako onda biti sretan baš danas? Jučer na putu s posla pomislila sam – konačno me čeka malo mira, vrijeme ću posvetiti sebi, malo piskarati, piti kavu i biti sama sa sobom. Poslije ću očistiti stan i oprati veš. No, na putu prema mojem stančeku sretnem dvojicu svojih pajdaša, idu oni iz šopinga, kupili si dečki u Mustangu nove šuljice pa mi ih nose da ih vidim. Oblače oni te košulje na svoja pileća prsa, podviju rukave, kragnica krene gore, vadi se aparat iz torbe i kreće foto session.
Prvi stavlja ogromne crne naočale, lanac oko vrata, moj srebrni prsten i frajer si je veliki. Viče susjedu koji preko puta kosi travu preseratorskim glasom i usput namješta kragnu – kaj je ti koji kosiš travu, ‘oćeš da te šupim? No, prozor je na sreću zatvoren, a susjed kosi pa ga ne čuje. Pogledam van i skužim da susjed ima oko sedam godina i sigurno misli – koje su ovo budale! Na radiju počnu stihovi ‘…kad ponese me romantika, ja sve bi zvijezde s neba ubrala…’ – i zavijam ja taj stari pjesmuljak, frajer s crnim naočalama sjedi na kauču i radi frajerske face, a ovaj do njega umire od smijeha.
Carpe Diem
Smijem se i ja i skužim da nije važno ako danas nisam učinila sve što sam naumila. Ako nisam otišla platiti račune, nisam napisala dvije strane svog romana, nisam usisala stan i nisam obnovila životopis na Moj posao. To sve nisam. Ali jesam pjevala, slikala se, smijala se, radila, pomagala drugima, poslala par mailova, pila kave, utješila frendicu i nazvala mamu. Ustvari sam napravila velike stvari, a male pustila da čekaju.
Razmišljam o tome dok pjevam ‘Romantiku’ i osjećam se sretno – baš sad i u ovom trenutku. I ne trebaju mi pare, restorani, auti, putovanja i skupa obleka. Treba mi jedan frajer, šuljica iz Mustanga, fotić, ‘Romantika’ na radiju i to je to. Životna se nit tka iz takvih trenutaka i kad jednom na njoj nastane čvor, sjetit ću se sebe kraj radija i frajera i bit će lakše. Nema tu velike filozofije. Treba samo ZNATI živjeti. Treba znati iskoristiti trenutak. Može i carpe diem i memento mori zajedno. Iskoristi dan jer svejedno, jednom te više neće biti, a iza tebe će ostati smijeh – a imovinu, kako kaže moja baka, ne nosiš sa sobom u grob da bi za nju dao svoj život. Sebe daj za pravu ljubav, za obitelj i za Boga – bakine su riječi, koje u ovo vrijeme možda i zvuče isprazno, ali baka je u pravu. Dora mi je pričala o jednoj maturantici koja je slijepa i ne može slaviti sa svojim razredom, ali je svejedno sretna jer kreće na faks. Gabrijela pak ima jednu kolegicu koja će uskoro roditi, ali stalno jauče, na nešto se žali i nikad se ne smije. A ja sam pak posljednjih dana U Koprivnici, svjedok sprovoda mladih ljudi koji su nas prerano napustili.
Kad bih mogla ponovo
I zato, da previše ne filozofiram, danas sam otvorila mail pod nazivom ‘Zato jer si posebna’. Pisalo je: ‘Od Erme Bombeck, kad je otkrila da umire od raka. Kad bih mogla ponovo proživjeti život: Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio. Sjela bih na travnjak bez obzira na mrlje od trave. Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život. Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala. Prestanimo se znojiti zbog malih stvari. Prestanimo brinuti o tome tko nas ne voli, tko ima više i tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole. Počnimo razmišljati o tome čime nas je Bog blagoslovio i što činimo svaki dan da poboljšamo sebe – umno, fizički i emocionalno.’