RAD, TRUD I ODRICANJE

FOTO Doroteja Laljek prerasla je Koprivnicu, sada u Zagrebu brani boje snažnog kluba iz kojeg želi u SAD: Sve ovisi o meni

Godine 2017. iz ŽKK Koprivnice otišla je u Trešnjevku. Kako bi jednoga dana profesionalno igrala košarku, s roditeljima preselila se u glavni hrvatski grad. Okrenuli su život naglavačke, a svojim radom i trudim, uz temeljni i neosporni talent, mlada Koprivničanka opravdava ukazano povjerenje.

19:00h
0
Foto: Ivan Balija
Doroteja Laljek // Foto: Ivan Balija

Sve ovisi o meni, ponovila je više puta Doroteja Laljek tijekom razgovora kojim smo rezimirali protekle dvije godine provedene u Ženskog košarkaškom klub Trešnjevka, jednom od najboljih u Hrvatskoj.

– Isprva je bilo teško, nisam se snalazila po gradu. No pomagali su mi prijatelji iz razreda i kluba. Treneri su rekli da će mi trebati barem šest mjeseci kako bih dostigla njihov ritam. Dodatno sam trenirala, bilo je naporno – prepričava Doroteja način života koji ju je pratio otkako je s roditeljima okrenula život naglavačke.

Naime, 2017. godine danas 16-godišnjakinja iz ŽKK Koprivnice preselila se u glavni hrvatski grad gdje je nastavila lov na sportsku karijeru, ali i osnovnu, u ovome trenutku srednju školu u sportskoj gimnaziji. Jasno je kako takve, korjenite promjene teško padaju gotovo svima, ili barem zahtijevaju dugo razdoblje prilagodbe, a posebno djevojci koja je u, recimo, osjetljivim godinama.

– Riječ je o velikoj promjeni, odlasku iz sredine u kojoj se trenira malo, u klub koji traži maksimum. Veliku pomoć imala je od tadašnjeg trenera Šime Vidakovića. Iznenadilo me koliko je dobro prihvatila promjenu. Bilo nas je strah glede preseljenja, mislili smo kako će biti puno teže. Odlučili smo zadržati kuću godinu dana, kao dio probnog perioda. Ali, Doroteja je bila odlučna, rekla nam je da se možemo vratiti u Koprivnicu, dok će ona ostati u Zagrebu – govori majka Senka, u čijim se riječima nazire istinski borbeni karakter njezine kćeri.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
“Toliko me bilo strah da se nisam usudila primiti loptu, samo sam je dijelila dalje”

Odmalena gledajući starijeg brata kako ubacuje loptu kroz obruč, zavoljela je ovaj momčadski sport. Pokazalo se kako je upisivanje u koprivnički klub bila ispravna odluka. Osam godina bila je glavna snaga mlađih uzrasnih kategorija, pa vrhunski nastupi nisu prošli nezapaženo. Dres hrvatske reprezentacije obukla je već u mlađem kadetskom uzrastu. Govorili su joj, iako obožava svoju Koprivnicu i svoje bivše igračice, odnosno prijateljice koje i danas nerijetko odlazi gledati, kako mora promijeniti klub želi li se ozbiljno baviti košarkom. Odluka je pala na Zagreb i Trešnjevku. Jednostavno, unatoč činjenici da su joj na zapadnom kraju Hrvatske nudili školovanje i stan, Rijeka je bila predaleko.

Danas trenira sedam-osam puta tjedno. Naporno jest, ne poriče, ali želja i talent veći su od umora. Razmislimo li o tome kako je s roditeljima, pri čemu majka svakodnevno putuje u Sloveniju na posao, preselila u Zagreb i ostavila sve iza sebe u Koprivnici, druge opcije ni nema.

– Konkurencija je jaka. Nisam bila toliko dobra, gledajući druge cure. Posvetili su mi se, radili sa mnom. Puno sam napredovala, posebno u obrani gdje su primijetili rupe. Odgovara mi što više nemam glavnu ulogu kao u Koprivnici. Dijelimo zadatke, prihvatili su me, dijelimo loptu, igramo kao ekipa. Uče nas nesebičnosti. Naviknula sam se bez problema – tvrdi Doroteja.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Nastupa za kadetkinje, juniorke i, što je posebno impresivno, seniorke, za koje je upisala i prve minute na utakmici Regionalne lige u Bugarskoj.

– Dvorana je bila puna, kamere posvuda. Toliko me bilo strah da se nisam usudila primiti loptu, samo sam je dijelila dalje. Vrhunsko iskustvo – prepričava.

Temelje prednosti nad vršnjakinjama koje usporedno s njom stižu u seniorsku košarku postavila je igrajući za prvi sastav Koprivnice još u osnovnoj školi, kao i kroz Folku Borovje, drugoligaški klub u kojemu je na posudbi i čiji dres nosi u drugoj ligi.

– Kadetski trener vidi me na dvojci, krilu, odnosno poziciji šutera. Seniorski me, s druge strane, postavlja na plejmejkera. Sigurnija sam s mlađima, stoga volim razigravati, a u starijima volim da seniorke preuzmu odgovornost – govori Doroteja, ističući šut i tehniku kao svoje najjače strane.

Rad, rad i rad, s ciljem odlaska u Sjedinjene Američke Države
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Sada su, otkriva majka, kupili i stan koji je vrlo blizu dvorane, škole i teretane te svih gradskih prijevoznih sredstava. Posebno je to važan dio svakodnevice. Jer, odrađivanjem jutarnje školske smjene, dan je za Doroteju daleko od gotovog. Predstoji joj prvi trening od 15 do 17 sati pa drugi od 20.30 do 23 sata. Svakome tko je ikada pročitao, poslušao, ma samo razmislio o tome što mladi, želeći jednoga dana zagaziti u profesionalizam, moraju žrtvovati i čega se odreći, jasno je da scenarij drugačiji ne može biti. K tome je, primjerice, ljeto 2018. godine, razdoblje kojemu se mladi radi slobodnog vremena iznimno vesele, provela pripremajući se za Europsko prvenstvo 2002. godišta u Litvi. Rad i trud isplatili su se. Njezino ime pronašlo je svoje mjesto na popisu 12 igračica, kao i na popisu igračica s poenima.

Jedno je natjecanje, pak, propustila zbog zdravstvenih problema. Kada se činilo da je u pitanju šum na srcu, dijagnoza je pokazala da je isforsirana. Motivirana kakva jest, nije usporila. Kaže kako je doktorima teško objasniti da se trenirati mora. Listopadsko nateknuće limfnih čvorova, nažalost, nije mogla sakriti negdje u glavi i nastaviti raditi. Nakratko ju je izbacilo iz sportsko-dnevne rutine što sada želi nadoknaditi kako bi se što prije vratila treningu i otputovala na skorašnje juniorsko Europsko prvenstvo.

A nakon toga? Zaključenjem srednje škole, sada je drugi razred, želi otići na koledž, u od Zagreba mnogo udaljenije Sjedinjene Američke Države. 

– Našu će podršku uvijek imati. Ako je odlučila ići na koledž, nema problema. Velika prilika, a k tome imaju dobar sistem u kojemu ocjene moraju biti dobre da bi mogla igrati košarku. Nije ni svjesna koliko je podržavamo – uz smijeh i pogled prema Doroteji zaključuje Senka.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

čitam...
Loading...