FOTO Julija, Alla, Inna, Elena, Saša i Kostjantin složni: Ne želimo iz hotela Picok, u Ukrajini smo ostavili sve, u Đurđevcu smo našli novi dom, tu smo sigurni i gradimo život iznova

F

Đurđevački hotel Picok u ožujku ove godine preko noći je mobiliziran i u 32 sobe na prvom katu prihvatio osobe izbjegle od rata iz Ukrajine. Unazad devet mjeseci u njemu živi 68 Ukrajinaca koji iz temelja grade svoj novi život u Đurđevcu, a sada im, kako stvari stoje, prijeti novi stres i nova promjena životne okoline.

Stanovnicima Picoka prošlog je četvrtka od Stožera Civilne zaštite priopćeno da će se uskoro, 10. prosinca, morati preseliti u koprivnički Hotel Podravinu. Ova je informacija, malo je reći, šokirala Ukrajince koji su ovdje nakon nekoliko mjeseci, ipak, donekle pronašli svoj mir. U hotelu živi 25-oro djece, nekoliko umirovljenika, dva muškarca, a ostalo su žene.

Neke od njih u ovih su par mjeseci pronašle novi posao, djeca su krenula u školu, uklopili su se u sredinu koja im se svidjela, dobro ih prihvatila i ne žele iz nje otići.

Julija Radiševskaja u Đurđevac je stigla iz ukrajinske Sume, grada deset kilometara od granice s Rusijom. U Picoku je s dvoje djece, kćerkom od 14 godina, polaznicom Strukovne škole Đurđevac, gdje uči za konobaricu i sinom 11-godišnjakom, učenikom šestog razreda, koji je ovdje stekao velik krug prijatelja, pohađa košarku i bavi se karateom.

– Sve ću poduzeti da ostanemo ovdje. Oduševljeni smo s Đurđevcom, tako mali grad, a ima sve pa čak i zoo park. Sve je blizu, ne treba vam auto, koji usput rečeno, niti nemam. Djeca idu sama u školu, sami dođu doma, tu su sigurni. U Koprivnici smo živjeli mjesec dana i onda došli ovamo, sad bi se opet morali vratiti, kad smo ovdje stvorili svoj život – veli Julija koja je u Ukrajini radila kao barmen, odnosno koktel majstor pa je tako dobila posao za šankom hotela u kojem živi.

– U četvrtak su došli i rekli da 10. prosinca moramo u drugi hotel i drugi grad što znači da djeca opet moraju u drugu školu. Sin je već sada jako nesretan, tu je stekao prijatelje. Ako se to dogodi, bit će to jako teško za njih, jer su već jednom doživjeli traumu. Kad su vidjeli koliko su nas šokirali, pomaknuli su datum na 19. prosinca – priča u nevjerici Julija.

U razgovoru nam se pridružila Alla Razenko, inače iz Harkiva, koja je zaposlena u đurđevačkom Crvenom križu i pomaže stanovništvu u nevolji. U Ukrajini je imala svoju trgovinu, teško joj pada činjenica da je ostala bez ičega i da su novi problemi na pomolu.

U Picoku živi s kćerkom starom osam godina koja ide u treći razred, ima puno prijatelja, a u slobodno vrijeme pleše u folkloru i već ima nekoliko zakazanih nastupa na trgu u prosincu.

– Ne znam kako ću joj reći da opet idemo – pita se Alla, koja baš kao i naše ostale sugovornice solidno govore hrvatski. Djeci je puno lakše jer ga u školi uče organizirano, uz pomoć učiteljice koja govori ukrajinski. Osim te prednosti, iduća je velika prednost u Đurđevcu što liječnik opće prakse isto govori ukrajinski.

Elena Črnoščok, iz Harkiva, u đurđevačkom hotelu živi s 82-godišnjom majkom i sinom.  Radi putem interneta za ukrajinsku firmu.

– Sa mnom su sin i majka koja od stresa ima visoki tlak, ali srećom ambulanta joj je u blizini, ugodno se osjeća jer razumije liječnika – kaže.

Na putu do škole u predvorju Picoka zastaju Saša (14) i Kostjantin (11). Odlazak u školu nije im mrzak, tamo ih čekaju prijatelji uz koje u potpunosti zaboravljaju na grozote koje su ostavili za sobom, u svojoj domovini.

Stiže i Inna Služenko, Kostjantinova majka.

– Zamolili smo direktora da ostanemo ovdje, tu nam je ugodno, zahvalni smo svima što su nas primili, omogućili nam hranu, ljudi nam skoro svakodnevno donose pomoć, za djecu slatkiše, nisu nas cijelo vrijeme kako ovdje boravimo zaboravili – govori Inna.

Daleko od svoje domovine, Ukrajinci su se u Picoku povezali, postali su jedna velika obitelj.

– Pomažemo si, netko ide na posao, drugi mu čuva djecu, ili ako ja negdje odem moja majka zna što mora, kome pokucati da je odvede liječniku. Zajedno počistimo, operemo, tu nam je jako dobro. Zahvaljujemo i vlastima grada i svima što nam pomažu, svi oni imaju svoj posao, ali nas nisu otpisali – kaže Elena.

Na kraju, sve su jednoglasne oko toga da je odluka Stožera civilne zaštite o njihovom preseljenju loša i da će im samo donijeti dodatni stres.

– Tamo smo ostavili sve što imamo – kuće, posao, društvo, rodbinu, prijatelje, odjeću. Došli smo u čemu smo došli, u nekoj jakni, vesti, netko je uzeo mačka, netko psa. Tu sad imamo novi život, novi dom, malo smo se smirili i sad se opet moramo stresirati, organizirati u novom mjestu i gradu. Želimo ostati u Đurđevcu, tu smo sigurni, svi nas poznaju, navikli smo i dobro se snalazimo – složne su i spremne sa svojim se zahtjevom javiti i na više instance kako bi djeci i sebi osigurale koliko-toliko miran život.

Daniel Dugina, direktor Hotela Picok: Nitko ih ne tjera, želim da ostanu ovdje

– One ne žele ići, svaki dan mi je tu na recepciji od četvrtka deset ženica. Donose mi pisma, pišu svoje osobne priče, mole da ih ne otjeram. A stvar je takva da i mi želimo da ostanu. Mobilizirani smo od strane države u ožujku. Formalnosti ni papiri tada nisu bili bitni. To je bilo ratno stanje, zvali su me i pitali bismo li primili ljude iz Ukrajine. U roku 10 minuta smo bili jedini hotel koji je rekao može, presložit ćemo se. Drugi dan zvali su da nam dovoze dva autobusa. Primili smo ljude bez razmišljanja o formalnostima i ičega, čak sam ja tražio da nam se da ugovor. Nije bilo spomena nikakvih rokova nego da ostaju dok rat ne završi, bilo to mjesec, dva, koliko god – kaže Dugina koji se ne miri s činjenicom da će samo tako izgubiti ljude koji su kod njega stvorili novi život.

– Kad je natječaj u pitanju, ja sam dobio informaciju da se kao od ranije mobilizirani objekt ne moram javiti. Sad se spominje da je hotel dužan, znači kad sam bio mobiliziran onda to nije problem, a sad je za prijavu na nekakav natječaj to upitno. Da je meni netko rekao u tom trenutku moraš se javiti, ja bi dug sanirao za par dana, no nije – ispričao je direktor koji je zatražio sastanak s ravnateljstvom Civilne zaštite kako bi ih spriječio u namjeri da svoju odluku s 19. prosinca provedu u djelu.