Živimo u vremenu kada se generalno bojimo za svoj opstanak, kada je neimaština, siromaštvo i nemoć svakodnevna tema na kutijama koje zovem televizor, ali ne i samo tamo. Crnilom nam obasipaju sa svih strana. Ipak, priča obitelji Kovačević srca nam čini snažnijima, vraća nam vjeru i nadu u bolju budućnost.
Iz njihove se kuće već pri ulasku u dvorište čuje mnogo dječjih glasića, smijeh, radost. Naime, njihova obitelj broji devet članova, čak šestero braće i jedna sestra čine ovaj obiteljski dom boljim mjestom za život.
U skromnoj kući u Koprivnici dočekalo nas je mnogo znatiželjnih očiju. Rafael (15), Kristiano (11), Ivan Pavao (6), Gabriel (5), Antun (3), Marija Faustina (1) i šestomjesečni Mihael nestrpljivo su čekali naše kamere igrajući se u dnevnom boravku.
Kako je prava rijetkost u današnjem društvu živjeti u miru i skladu sa čak sedmero djece razgovarali smo s mamom ovih slatkiša koja je s nama podijelila tajnu uspjeha sretnog i skromnog života ove velike obitelji.
– Oduvijek sam željela imati djecu. Kada smo počeli hodati, moj suprug i ja, često smo znali pričati kako bi voljeli imati barem troje klinaca. Nismo mislili da će ih baš biti sedmero, ali eto, dogodilo se. U početku je postojao strah, bojazan. Pitali smo se kako ćemo, hoćemo li moći. No, dogodilo se suprotno. Sa svakim djetetom imali smo samo više ljubavi. U našoj se obitelji ljubav množi i sretni smo – započela je mama Katarina (35) koja je već dugi niz godina u braku sa svojim suprugom Ivicom (35).
Prvo dijete rodila je s nepunih 20 godina.
– Ne smatram da sam važne stvari propustila u životu. Krenula sam na fakultet. Htjela sam biti odgojitelj. Tada sam rodila svoje prvo dijete i fakultet nisam uspjela završiti. Malo mi je žao zbog toga, ali imam zato vrtić doma. Zaista se osjećam ostvarenom kao osoba. Moj poziv je oduvijek bio biti majka. Svojoj djeci želim uvijek biti podrška. Ne žuri mi se na posao, volim biti kod kuće sa svojom djecom – rekla je zadovoljna mama.
Ipak, kada oni porastu i obaveze na njezinim leđima budu malo lakše, voljela bi negdje raditi.
– No, sada je to nemoguće. Htjela bih se, recimo, više aktivirati u udruzi Betlehem koja se bavi pomoći za majke koje nemaju podršku svojih obitelji – kaže Katarina.
Ona se u zadnjih četiri godine ne stigne ničim baviti. Osim sa svojim klincima koji su joj sve na svijetu.
– Djeca su mi prioritet. Ali, obožavam crtati, to me ispunjava, čini me sretnom. Imam nekoliko svojih radova i nadam se da ću u budućnosti imati vremena za taj hobi. Vjerujem da će za sve biti vremena – zbori optimistično.
Otežavajući okolnost je i ta što njen suprug ima posao koji zahtjeva puno izbivanja iz kuće, ali kaže kako se već nekako snađu. Sretni su što suprug radi, svaka kuna im je dobro došla.
– Kada smo imali dvoje djece suprug je radio na minimalcu i bilo nam je dosta teško, ali se zadnjih godina sve nekako posložilo. On je dobio bolji posao, unaprijeđen je u firmi u kojoj radi i ima veću plaću. Posložili smo se, sve se može kad se hoće. Kako smo imali više djece, tako su se i stvari posložile nama u korist. Ipak, bio je jedan posebno težak period kada smo godinu dana bili oboje nezaposleni i tada je bilo malo teže. Ali, mi smo se pozvali u Božju providnost. Uvijek nam je nekoga dragi Bog poslao da nam pomogne. Ja sam znala peći torte i zaraditi koju kunu, Ivica je popravljao kompjutere. Gurali smo uvijek nekako, uspijevali smo – priča mama Katarina i istovremeno u rukama čuva svoje najmlađe dijete Mihaela. Ali, ne i samo to. Udovoljava zahtjevima sve svoje djece. Tako u pokretu, ona baš sve stigne. Njezina je ruka pružena svakomu.
No, ipak, pomoć je potrebna. Bake i djedovi često su angažirani oko svoje unučadi. Tako to i mora biti. Ljubav je to koja vraća stostruko.
– Složna smo obitelj kada su u pitanju neke ključne, velike stvari. Ali, ima tu i svađe i plakanja i živciranja. Normalno je da se ponekad i potuku, razljute jedno na drugo. Sukob je to generacija i interesa – smije se Katarina.
Ona kuha svaki dan u vrijeme kada to stigne.
– Ponekad već krenem u devet ujutro, a zna se dogoditi da počnem kuhati u dva popodne. Sve ovisi koliko im vremena moram posvetiti. Nisam mama koja svoju djecu pusti ispred televizora da gledaju crtiće da ja imam mir. Želim se s njima baviti svakodnevno – kaže vrijedna i požrtvovna mama Katarina.
S vremenom su postali veliki vjernici.
– Životne neprilike čovjeka stisnu i dobro je za duhovni rast da je tako. Shvatili smo da je vjera zapravo način života. Ako smo vjernici kod kuće, onda moramo biti vjernici i na poslu, na izletu, na putovanju. U svakom trenutku potrebno je svoju vjeru svjedočiti. Vjera nam pomaže u životu. Ne mogu kazati kako je lako biti majka sedmero djece. Ali, imamo ih iz ljubavi, a ne zbog interesa ili bilo čega drugog. Htjeli smo ih, baš svakoga od njih, a vjera nam daje snagu za sve obaveze, da možemo izdržati. Držimo se toga da smo u nedjelju na misi i češće od toga ako se stigne – priča Katarina.
No, zli jezici ponekad znaju kazati kako toliko djece imaju zbog prihoda koje one nose.
– Status njegovatelja zaživio je samo u Zagrebu. Puno ljudi misli da uživamo ne znam kakav novac. No, tome nije tako. Ja primam samo porodiljni i dječji doplatak. Hvala Bogu i na tome, ima država gdje se ni to ne dobije. Mi smo zadovoljni – kaže.
Oni nemaju pribojavanja da njihovoj djeci nešto nedostaje ili da će im nešto nedostajati u budućnosti.
– Imamo vjere da će sve nekako posložiti. Ne u smislu da mi dignemo sve četiri u zrak i pustimo da se nešto dogodi. Trudit ćemo se, posvetiti boljem životu i bit će nam dobro. Naša djeca imaju sve što im je potrebno, ali nemaju sve što bi oni htjeli. Imaju bicikle, kompjutere, laptope, mobitele. Nema svatko svoju sobu, ali nam je u planu sljedeće godine proširiti kuću, a nadamo se i dizanju kata ako će to biti potrebno. Stajališta smo da ne mora svatko imati svoju sobu jer bi tako od djece radili vukove samotnjake. Sasvim je u redu da je dvoje djece zajedno u sobi kako to kod nas i je – objašnjava.
Katarina naglašava kako je najvažnije zajedništvo.
– Želimo da naša djeca imaju osjećaj za drugoga, da ne gledaju samo kako je njima. Želimo da prepoznaju kako treba pomoći svojoj braći, kako neke aktivnosti mogu pričekati ako je pak pomoć potrebna roditeljima. Radimo na tome da odgojimo dobru djecu koja su spremna pomoći u svakom trenutku. Učimo ih svakodnevno da budu pristojni, da poštuju sve ljude. Po ničemu se ne razlikujemo od ostalih obitelji, samo nas je malo više – priča Katarina kroz osmijeh.
Kod njih je uvijek veselo.
– Imamo veliko društvo, samo je kumova devetero. Družimo se i posjećujemo, s nekima malo više, a nekima manje, ali u kontaktu smo stalno. Imamo i duplu garažu pa tamo slavimo rođendane, pričest, firmu. Ne preskačemo ni jedan rođendan, svatko slavi svoj dan – kaže.
Ali, kako to i biva, nije sve uvijek bajno i sjajno. Bilo je dana kada okolina nije shvaćala njihov način života. Osjećali su da se ljudi sablazne kada vide koliko djece imaju.
– Ima pojedinaca koji su znali komentirati „mi smo mislili da ste vi završili, da je gotov program rađanja“, pa pitanja mislimo li imati još djece. Ne smetaju me takvi komentari jer znam u kakvoj primitivnoj okolini živimo. No, naši najbliži nas oduvijek podržavaju – sretna je Katarina.
Pojedinci su se, svojevremeno, pitali imaju li toliko djece samo zato što bi željeli djevojčicu.
– Nije tako. Evo nakon djevojčice, rodila sam i Mihaela. No, kada je nakon pet dječaka doktorica na ultrazvuku rekla da nosim curicu, pitala sam je vidi li dobro – smije se Katarina.
Što se odmora tiče, na moru u 15 godina braka nikad nisu bili.
– Ali ove je godine suprug odveo četvero najstarijih klinaca šest dana na more. Nama to nikad nije bio prioritet, ali drago mi je da su dečki išli. Mi ostali smo se doma čuvali. Živimo skromno. Glamuri nam nisu nikada bili cilj. Smisao života nam je zajedništvo – kaže mama Katarina.
Za sad ne planiraju još djece.
– Ali nama abortus nije opcija. Tako da je sve moguće – naglašava.
Taman kada smo bili na odlasku, s posla je stigla i glava kuće, tata Ivica. Njegova su djeca pojurila prema njemu, grlila ga i ljubila. Iskrena je to dječja radost kakvu ne srećemo često.
Obitelj Kovačević primjer je čiste ljubavi. Toplina njihovog doma neka uđe i u naša srca. Bliži se najljepši blagdan. I ovog ćemo Badnjaka ukrašavati borove. Male, velike, s gustim ili rijetkim granama, prirodne ili umjetne. Nebitno je. Sve što je zaista bitno jest zajedništvo, ljudi koji nas vole, koji svijetle baš poput žaruljica na božićnoj jelki. Samozatajan dječak Kristiano, dobri duh kuće; Antun u obliku pahuljice koja je rođena ranije velika je radost ove velike obitelji; Ivan Pavao koji ponosno nosi svoju torbu i kreće u prvi razred, mudrijaš Gabrijel, divan dječak s najljepšim osmijehom na svijetu; Maria Faustina, šefica koja ne odustaje dok ne dobije ono što želi, radoznala djevojčica koja već sada korača zemljom samouvjereno; Rafael, gimnazijalac s velikom ulogom najstarijeg brata u kući čini svoje roditelje ponosnima i Mihael koji već sada iza sebe ima vojsku podrške, žaruljice koje osvjetljuju njegove pute, život. Svatko na svoj, poseban način svijetli u šarenim bojama i čini kuću ove obitelji mjestom zajedništva, uzajamne ljubavi, mjestom gdje je svatko jednak, a toliko različit, domom u kojem je sve moguće i gdje se čuda događaju. Zvijezde na jelki obitelji Kovačević neupitno pripadaju njihovim roditeljima, Katarini i Ivici. Oni su zvijezde koje ih štite, vole, grle, ljube, tješe i pružaju im bezuvjetnu ljubav koja pazi da sjaj njihovih žaruljica nikad ne izblijedi. Ljubav koja njihovu jelku čini najljepšom. Neka takva bude i vaša.
