Prođete li Basaričekovom ulicom u Đurđevcu, odmah ćete uočiti jednu kuću. Na ogradi stoji veselo oslikan poštanski sandučić, prozori izgledaju kao da su iščupani s kućice od kolača, ravno iz bajke o Ivici i Marici, a ispred ulaza, ako pažljivo pogledate, vidjet ćete svjetiljku napravljenu od starog metala i velike staklenke za zimnicu.
A iza ulaznih vrata skriva se topli, razigrani dom glumca Svena Šestaka, dobro nam poznatog iz Ludens teatra i brojnih filmova, i njegove djevojke, umjetnice Andreje Živko. Dizajn njihove kuće, iznutra i izvana, odražava njihove osobnosti, njihovu individualnost i umjetničke interese kojima su posvetili život, no isto je tako i odraz njih kao para i onoga što im je važno u zajedničkom životu. Svojom jednostavnošću, humorom i umjetničkom crtom, osvojili su nas na prvu.
Andreja je nacionalno priznata umjetnica čiji su se radovi izlagali posvuda u Hrvatskoj, njeni prepoznatljivi motivi djevojčice, ptica, riba i šarenih kućica osvajaju svakoga tko ih ugleda, bili oni na nakitu, platnu ili pak kaširani.
– Kućice su mi simbol prijateljstva, gradnje budućnosti, želim da takvu veselu i pozitivnu poruku ljudi nose sa sobom, pogotovo kada je danas sve tako crno i nije nam lako. Na kraju krajeva, nije ni moj život bio lak pa ga kroz veselje nastojim oplemeniti. Brodićima plovimo kroz život, ribe i ptice mi znače slobodu, sve to ima svoju poruku, a opet je vizualno lijepo onome tko kupuje. Motiv djevojčice oduvijek je prisutan u mom slikarstvu. Izgubila sam prijateljicu s kojom sam bila od malih nogu i odlučila sam da će ta djevojčica biti uvijek tu, želim očuvati vrijednost prijateljstva jer danas jesmo, sutra nismo – tumači nam ona.
Svojom produktivnošću ‘zarazila’ je i Svena, koji, kako kaže, nije mogao sjediti besposlen dok ona izrađuje rukotvorine. I tako je krenuo s izradom svjetiljki od raznih metalnih i drvenih otpadaka.
– Dok nisam na poslu, onda sjedim pred kompjuterom ili televizorom. No, kada se tu počelo buditi proljeće, ona prolazi pokraj mene, nosi pile, čekiće, ne znam ni ja što sve ne, maršira u radionicu. I onda sam pomislio, pa ne može to tako, moram se i ja nečega primiti – prisjeća se Sven.
S obzirom na to da je ‘dijete betona’, bez iskustva s ikakvim poslovima povezanim uz okućnicu i dvorište, kada je iz Zagreba doselio u Andrejinu kuću u Đurđevac, morao je sve naučiti od samog početka. A za izradu pravih, funkcionalnih svjetiljki trebao je naučiti mnogo toga, od provođenja struje do obrade drveta.
– Vidim da mi za nešto treba fleksa, i mislim si, okej, prvo moram vidjeti što je fleksa. Pa odem do susjeda, pitam ga da mi pokaže kako se s tim barata. Naravno, susjedima je to iznimno zabavno što nemam pojma ni o čemu, ali meni nije problem pitati dok nešto ne znam. I tako sam pomalo učio, gledao YouTube cijele noći, isprobavao… Morao sam savladati sve, super je što izrađuješ zaokružen proizvod – priča nam naš glumac.
– Isto tako, dok se doselio zamolila sam ga da mi preštiha vrt. Rekao je, može, nema problema, ali prvo mi pokaži što je to. Bila sam u šoku, stvarno u šoku. A sada, sada ima svoj vrt – smije se Andreja.
Učio je vrlo brzo, kako o štihanju, tako i o izradi svjetiljaka, a za to je imao itekako dovoljno materijala, s obzirom na to da u Andrejinoj kući vlada svojevrstan ‘hrčak sindrom’. Ništa se ne baca, sve ima svoje mjesto i sve će možda nekad za nešto poslužiti. Tako je i Sven dobio gomilu metalnog otpada, žica, pločica, vijaka, čavala, starih slavina, ventila i svega zamislivog od čega je mogao sastavljati svoje jedinstvene svjetiljke. Nije sve išlo glatko, no priznaje i sam da je pomalo ‘trucljiv’ pa je iz inata odlučio da će uspjeti napraviti pravu lampu, unatoč sumnjama oko sebe.
– Moja kćer je jednom prolazila kraj njega kada je radio i rekla mu ‘To se tak ne dela’, a pošto je on takav kakav je, to ga je još više poguralo – uz smijeh će Andreja.
I sam se iznenadio koliko su izazvale interesa. Čim je objavio fotografije na Facebooku, počele su pohvale, komentari, narudžbe, pitanja o cijeni… No, njega ne zanima zarađivati od toga, već dijelom i zbog tolikog interesa polako odustaje o njih i okreće se novim rukotvorinama – zidnim satovima.
Iz sličnih se razloga i Andreja morala u jednom trenutku povući i maknuti svoje radove iz javnosti. Interes i narudžbe toliko su je preplavile da je shvatila da više nema vremena za ono što najviše voli – stvaranje.
– Počelo me frustirati sve to, fotografiranje radova, stavljanje na Facebook, odgovaranje na mailove i uhvatila sam se da nemam vremena za svoje slike. Povukla sam sve svoje radove iz cijele Hrvatske i sada opet sam na tome da mogu raditi kada meni to odgovara i kako mi odgovara. Sada ovdje, u svojoj kući, stvaram što hoću i ljudi dolaze k meni – opisuje umjetnica.
Njen rad usko je vezan uz djecu, kao i njena struka, no počela je s kreativnim radom i davno prije toga, još od malih nogu.
– Po struci sam odgajatelj, ali uvijek sam voljela nešto slikati, crtati i slično. Radila sam u vrtiću deset godina, no tada sam dala otkaz i sedam godina bila slobodni umjetnik. Puno sam radila, putovala po sajmovima, imala samostalne izložbe, ilustrirala četiri knjige… Obožavam rad s djecom, uvijek je tu bilo i radionica za njih, druženja, stvaranja kroz igru, a to se odražava i u mom stilu. Sada ponovno radim u vrtiću i taj način rada sam nastavila i tamo. To mi je jako važno, a i sama na taj način funkcioniram, radim iz mašte. Imam dvije godine edukacije, no uvijek sam radila po svom, sama kombinirala, šarafila, lijepila. Uvijek sam imala potrebu za takvim radom, pogotovo zato što sam odrasla bez oca, no ujaci su uvijek uskakali kada mi je trebalo nešto pokazati – prisjeća se Andreja svojih početaka.
Malo pomalo, ona i Sven počeli su dijeliti svoju kreativnu energiju među sobom, a nedavno su napravili i svoj prvi zajednički projekt – veselo oslikane karniše za zavjese s prepoznatljivim motivom kućica. On ih je izradio, a ona oslikala.
– Zapravo smo super spoj, kazalište i slikarstvo. Kada je on u Zagrebu, živi u 35 kvadrata, i ovo ovdje mu je terapija. Isto tako, kada ja odem k njemu, meni je Zagreb itekako paše, idem u muzeje, kazališta, mičem se od fizičkog rada – pojašnjava Andreja.
Karniše nisu jedini primjer funkcionalne umjetnosti u njihovom domu. Stolić u dnevnoj sobi također je rukom izrađen, vrata ormarića ispisana su stihovima, a kao tabure služi starinska kantica za mast, a tu su, naravno, i Svenove lampe. I jednome i drugome važno je da ono što vlastitim rukama izrade ima svoju svrhu.
– Apsolutno, i jedan i drugi volimo primijenjenu umjetnost, to nam je važno. Nekome možda ima smisla, primjerice, sat koji ne ide, ali meni nema – priznaje Sven.
Kada im treba inspiracije, ona je nadohvat ruke. U istom dvorištu nalazi se stara kuća u kojoj su živjeli Andrejini djed i baka, u kojoj održavaju duh jednostavnijih vremena. Prekrasan, masivan stari namještaj, stol s pisaćim strojem na kojemu je djed pisao svoje novinarske tekstove, zid od poda do stropa popunjen knjigama, starinska zidana peć u kuhinji… Kuća koja je istovremeno vrlo slična njihovoj po tome što ima izraženu određenu estetiku, no isto tako i potpuno drugačija.
Iako oboje imaju umjetničku crtu, Sven inzistira na tome da ih se ne može uspoređivati. Prije svega, njemu je to hobi, dok za Andreju kaže da je profesionalna umjetnica kojoj je to poziv. No, na kraju krajeva, to nije toliko ni važno, jer je očito da se njihova kreativnost idealno slaže i da uz pomoć nje uspješno stvaraju svoj mali raj usred Đurđevca.
