Koprivničanka Martina Puž dva je tjedna provela volontirajući na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, a već se sad sprema na one koje se za četiri godine održavaju u Tokiju. Ispričala nam je kako je ona doživjela Rio, koji je kroz medije uvijek nekako na lošem glasu te kakvi su joj planovi za budućnost.
Olimpijske igre u Rio de Janeiru upravo su završile, pa se tako i naša Koprivničanka Martina Puž iz dalekog Brazila, nakon nešto više od dva tjedna volontiranja, vratila u Hrvatsku i kaže kako joj je ovo uistinu i bez pretjerivanja bila – avantura života.
Odluku da ode u Rio i odvaži se na volontiranje na Olimpijskim igrama, u nepoznatoj zemlji, među nepoznatim ljudima, potpuno sama bila je najlakša koju je ikada donijela. Ali, između prijave i stvarnog odlaska u Brazil bilo je prilično dugo čekanja.
– Prije četiri godine sam vidjela reportažu o curi koja se spremala za volontiranje u Londonu i pomislila: Pa čovječe, ak’ može ona, mogu i ja! Tad sam se taman vratila sa svog Erasmus-a u Ljubljani i u glavi mi je jednostavno kliknulo – moram se prijaviti. I prijavila sam se. Bez puno filozofije – priča Martina i dodaje kako je nakon prijave morala pričekati još otprilike godinu i pol prije nego je shvatila da stvarno odlazi u Rio i da mora pronaći smještaj i kupiti avionsku kartu.
Prvo je ispunila online prijavu, u 12. mjesecu prošle godine uslijedio je grupni online intervju, a nakon toga svim je kandidatima još samo trebala stići e-mail potvrda da su primljeni kao volonteri. I tu nam je Martina ispričala nešto zanimljivo…
– Poslije intervjua sam sama sebe malo zeznula. Kad odradiš intervju, trebaš dobiti e-mail da si odabran kao volonter i meni je poslije nove godine došao e-mail koji je počinjao s CONGRATULATIONS (ČESTITAMO) i ja dalje od toga uopće nisam čitala, počela sam vrištati od sreće, mislila sam da sam primljena… E, a onda sam ga pročitala do kraja i kad sam vidjela da u nastavku piše HAPPY NEW YEAR (SRETNA NOVA GODINA), malo mi je pozlilo – prisjeća se Martina kroz smijeh i dodaje kako je ubrzo nakon “lažnog” e-maila ipak stigao i onaj pravi te je tek tada počela realnije planirati put.
– Tad još nisam znala što ću sa smještajem, ali i to se brzo riješilo. Sreća prati hrabre u pravom smislu te riječi – rekla bih. Na kraju sam bila smještena kod obitelji dečka koji je u Hrvatskoj 10 godina igrao nogomet. Iskreno, nisam imala pojma da je neki Brazilac igrao nogomet u Hrvatskoj, a da to nije Eduardo da Silva. I tako sam preko poznanika došla do njegovog kontakta i to je bilo to – kaže Martina, kojoj su ti ljudi danas postali druga obitelj.
Kad je napokon stigla u Rio, Martinu je čekao i njen volonterski posao. Naime, za trajanja Olimpijskih igara radila je u press centru u Deodoru, u X-parku gdje su se održavala natjecanja kajaka, kanua, BMX-eva te natjecanja u brdskom biciklizmu.
– Bili smo odgovorni za fotografe, a moj je zadatak bio provjeravati akreditacije i pomoći im oko svega što su trebali. Prema rasporedu smo svaki dan trebali raditi od 9 do 17, ali na posao smo mogli dolaziti i kasnije – priča nam Martina.
Iako smo mislili da jest, Martina, tehnički gledano, nije bila jedina hrvatska volonterka u Riu. Naime, tamo je navodno bio i, do danas još uvijek nepoznati, dečko iz Hrvatske te doktorica iz Osijeka, koja je zbog nezgode na planinarenju najviše vremena, nažalost, morala provesti u bolnici.
– Ta druga cura iz Hrvatske je slomila nogu tijekom planinarenja na brdu Dois Irmãos, pa sam s njom u šest dana prošla nekoliko bolnica, ali sad, nakon dvije operacije i nakon što se vratila u Hrvatsku, osjeća se puno bolje – prisjeća se Martina i dodaje kako je ovo jedina nezgoda kojoj je ondje svjedočila, a sve one priče kako je Rio jedan strašan i nesiguran grad zapravo su samo užasno pretjerane i lažne medijske slike.
– Negativne stvari o kojima se priča su pretjerane. Meni je Rio bio poput Zagreba. Sama sam hodala ulicama u 4 ujutro i nije bilo problema. Kako sam bila smještena u Campo Grandeu, koji je oko sat i pol udaljen od centra grada, svakodnevno sam sama morala putovati vlakom i busom kako bih došla doma. Ali ni to mi nije bio problem, cijelo sam vrijeme upravo ondje upoznavala nove ljude i bilo je super – priča te tvrdi kako moraš biti spreman na to da u svakom gradu postoje kvartovi i mjesta na koja jednostavno ne zalaziš.
– Nezgode se mogu dogoditi u Riu jednako kao i u Zagrebu i u Koprivnici. Treba biti pametan i ne zalaziti u mračne i sumnjive ulice, a i uostalom – policija je bila na svakih nekoliko metara. Rio je zaista prilično siguran grad, a organizacija samih Igara bila je jako kvalitetna – dodaje.
Kako joj je ovo u Riu, kako je i sama rekla, bila avantura života, na tome ne misli stati. Čim za to dođe vrijeme, planira se prijaviti i za volontiranje na Olimpijskim igrama koje se za četiri godine održavaju u Tokiju, a planira naučiti i japanski jezik, s obzirom da joj je znanje jezika puno pomoglo i sada u Brazilu.
– Karate je sada proglašen olimpijskim sportom, a to je moj sport već 19 godina, pa u Tokijo svakako moram ići. Ali prije toga moram naučiti japanski jezik, jer me u Brazilu baš jako spasilo to što sam znala portugalski. Ekipa tamo uopće ne priča engleski, a ni familija u kojoj sam bila ga ne govori, tako da se ni s njima ne bih povezala ovoliko koliko sam se povezala s obzirom da sam znala portugalski. Koji sam, inače, učila prije pet godina i za koji sam mislila da ga nikad u životu neću koristiti – objašnjava nam Martina te kaže kako osim odlaska u Japan, uskoro ponovno planira i odlazak u Rio.
– Kako sam tijekom boravka ondje imala dosta slobodnog vremena, uspjela sam posjetiti najpoznatija mjesta na koja jednostavno morate otići kad ste u Riu. Posjetila sam kip Krista, Dois Irmãos, Pedra Bonitu, Pedra do Telégrafo, Muzej Oscara Niemeyera, a bila sam i u Curitibi. Sve ono što nisam uspjela posjetiti nadoknadit ću za Božić, kad ponovno odlazim u Rio, a sa zimskih ću se praznika u Hrvatsku vratiti preplanula – govori mi Martina, već sada prilično uzbuđena zbog novih avantura za koje se sprema.
