očaj

FOTO Mihael iz Sigeca unatoč brojim dijagnozama ostao bez pomoćnika u nastavi: Moje dijete plače, ne može si samo pomoći

Katarina je sada kod kuće jer ima dvomjesečno dijete Davida, Mihaelova brata i postaje joj sve teže.

19:00h
0
Mihael Vrlec, Foto: Jurica Karan
Foto: Jurica Karan

Tužan prizor u Slavonskom Brodu. Čitali smo svi o dječaku koji nije dobio pomoćnika u nastavi bez obzira na dijagnoze i potrebe koje ima. Nažalost, postoji još jedan dječak koji je žalostan jer gradivo ne stigne popratiti, a da pomoćnika u nastavi neće imati saznao je na ljetnim praznicima.

Mihael Vrlec iz Sigeca u ponedjeljak je krenuo u treći razred. U klupu je sjeo sam. Njegove pomoćnice Ivone koja je uz njega bila u drugom razredu, nije bilo. 

On je normalno i pametno dijete koje školu pohađa s individualiziranim pristupom. Međutim, ima poremećaj senzorne integracije, disleksiju, disgrafiju, poteškoće u govoru, motorici i poremećaj koncentracije.

– Njega u svakom trenutku treba usmjeravati i zato mu je pomoćnik uvijek dobro došao. On ne zaostaje za drugom djecom kada mu se nešto objasni i pročita. On onda to isto riješi polako i nema problema. Recimo, on sporije prepisuje s ploče, samostalno ne zna analizirati rečenicu – objašnjava Mihaelova mama Katarina.

Mihael Vrlec, Foto: Jurica Karan
Foto: Jurica Karan

Prvi razred Mihael je bio bez pomoćnika, bez obzira na dijagnozu, jer je bio odbijen, no u drugom ga je, na sreću, dobio.

– Sad smo opet bez pomoći, Mihael je u školu krenuo bez pomoćnika. Žalostan je, treba mu pomoć. Kada je uz njega bila pomoćnica Ivona, on je u školi sve stigao napraviti, nije imao zaostatke. Za doma je imao samo napisati zadaću i ja sam uvijek znala što će biti u testu. Nismo imali takvih problema. Iz testa je dobivao petice, a drugi je razred prošao s pet. Kada je došao doma, on je točno znao što treba. Riješili smo zadaću i to je puno lakše išlo. Sada mu učiteljica sve bilježi, ali on sam ne zapamti sve –  rekla je Katarina.

Čim je ušao u školu, pomoćnica ga je pričekala i bila s njim cijelo vrijeme.

– Ivona mu je pomagala pročitati pitanja na testu, objašnjavala mu i bila uz njega. Njemu je još uvijek jako teško pisati i čitati. On i kada nešto pročita, ne zna što je pročitao. Njemu sve treba objasniti. Kada pak piše, izostavi slova, mijenja b i d, k i l – priča.

Mihael Vrlec, Foto: Jurica Karan
Foto: Jurica Karan

Sada će mu biti sve teže popratiti gradivo, dodaje Katarina.

– Bit će sve teže i opširnije. On kada čuje nove stvari, zbunjen je. Recimo, kada mu kažem da nabroji godišnja doba, moram ga usmjeriti da zna to. Učiteljica Štefica Salaj jako puno nam uskače i želi pomoći, olakšava Mihaelu. Ni njoj, ni nikome u školi nije jasno zašto Mihael nema pomoćnika – priča nam očajna majka.

Katarina je sada kod kuće jer ima dvomjesečno dijete Davida, Mihaelova brata i postaje joj sve teže.

Valjda bi moje dijete trebalo biti stopostotni invalid da dobije pomoćnika u nastavi. Čula sam da je četvero djece koja su invalidskim kolicima dobilo jednog pomoćnika. To je zaista nemoguće. Sve do prvog razreda vodili smo ga logopedu, no nažalost u Koprivnici ga više nema, a ni u školi – kaže.

Mihael Vrlec, Foto: Jurica Karan
Foto: Jurica Karan

Zvali su ju iz škole da je ministarstvo odbilo pomoć za Mihaela još u sedmom mjesecu, da nema dovoljno dijagnoza. Ministarstvu su zatim opet slali sve papire. Sada čekaju odgovor koji još nisu dobili. 

Prepuštena sam samoj sebi. Printala sam si gradiva cijelog razreda. Po tome s njim radim i učim ga. Oduzima mi puno vremena. Treba nam minimalno tri sata dnevno da napišemo zadaću i da mu objasnim gradivo. Moram mu i malo odmora dati, jer brzo izgubi koncentraciju. Sve je na meni. No, sada sam doma i Mihael je dosta napredovao uz mene, no teško je – priča Katarina dok istovremeno čuva svoje mlađe dijete.

Ona se boji za Mihaela, kao i svaka majka za svoje dijete.

Strah me što će biti u višim razredima. Sada mu još učiteljica pomogne koliko može, a ne znam što će biti kada će morati mijenjati razrede kada krene u Drnje u školu. Strah me. Lakše bi nam bilo da imamo pomoćnika. On je ovako izgubljen, a kada je tako onda je nervozan, nezadovoljan, a zna i plakati u školi – kaže dok i sama gubi nadu.

Psihijatar, psiholog, neuropedijatar, defektolog i logoped procjenjuju Mihaelovo stanje. Do sada su uvijek zaključili da mu je pomoćnik potreban, samo što ministarstvo očito tako ne misli. Dijagnoze su mu stalno iste.

No, očito postoji netko veći od djetetovih potreba. Je li zaista jedan dječak u Sigecu nebitan državi? Koliko je zapravo bitno njegovo obrazovanje? Je li važno kako će proživjeti djetinjstvo? Ipak pravo je pitanje: Kome? Kome je važno da Mihael napreduje, da postane svoj čovjek, da ostvaruje svoje snove? Kome je važno? Sustavu? Organima vlasti? Čini se da ne.

čitam...
Loading...